Svećeničko ređenje i mlada misa Alojzija Stepinca

S uzvanicima, prijateljima i znancima Alojzije je prvu svetu Misu služio u bazilici Santa Maria Maggiore, na oltaru položenom iznad mjesta gdje se, prema predaji, čuvaju ostaci jaslica u kojima se rodio Isus. »To mi je, reče, bilo najmilije mjesto; gdje je Spasitelj došao na svijet.« (VD II, 24. listopada 1953.). Svoje je svećeništvo započeo živjeti pod geslom: »A ja, ne daj Bože, da bih se ičim drugim uznosio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je svijet meni raspet i ja svijetu« (Gal 6,14). Kod ručka novozaređenih svećenika, pokraj njegova tanjura bijaše položen crveni karanfil. Uzme i  reče: »Crveni cvijet je znak mučeništva!« U tim riječima otkrio je slutnju svoje životne zbilje: trpjeti i raditi za Boga, žrtvovati se za Isusa Krista i njegovu Crkvu, te evanđeljem pridonijeti duhovnom i moralnom preporodu svoga hrvatskog naroda. Tako je, uzevši ga hrabro, otpočeo nositi strpljivo križ Gospodnji.
 
Nakon svečanosti Mlade mise Alojzije je proslijedio studijem posljednje akademske godine, da bi 1. srpnja 1931. položio ispite iz cijelog bogoslovlja, te bio promaknut na čast doktora teologije. Doktorska diploma, izdana 10. listopada 1931., započinje riječima: »Znanje, što ga je (Alojzije) stekao neka mudro i srčano usmjeri na obranu i jačanje onih vlasti, koje je predobri i neizmjerno veliki Bog stavio na čelo upravi Crkve i države.«
 
U ljetu 1931. mladi se Alojzije Stepinac, ovjenčan svećeništvom, vraća u domovinu. Nakon Trsta krenuo je put Rijeke. Ražaren ljubavlju prema Bogorodici i pun zahvalnosti za nebrojena dobročinstva kojima ga je u dotadašnjem životu opremila Presveta Bogorodica hodočastio je na Trsat k »Majci Božje milosti«. Doista vjeran sin Djevice vjerne. Otuda se javio roditeljima iskazujući radost glede skorog susreta u rodnoj kući i proslavi Mlade mise u rodnoj župi.
 
Kao hvaljeni rimski student i pobožan mladi svećenik, Alojzije se s Trsata zaputio prema rodnoj kući. Ne zna se da li izravno ili nakon pozdrava pretpostavljenih u Zagrebu. Došavši u svoj Krašić, već je 19. srpnja, u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, proslavio svečanu Mladu misu. Propovijedao je mons. Josip Lončarić, župnik sv. Petra u Zagrebu. U asistenciji su bili dr. Josip Marić, sveučilišni profesor i dekan Teološkog fakulteta, Alojzijevi kolege iz Rima Dr. N. Zuvić i Dr. F. Šeper. Mladomisnika je k oltaru pratio vlč. gosp. Josip Šimečki, župnik iz Dugog sela, a pomagao je vlč. gosp. Ivan Macki Stanković, župnik u Vrhovcu, te bogoslovi-vojnici: Šimečki. Pripremu i tijek svečanosti rukovodili su domaći župnik vlč. gosp. Pavao  Srketić, s gosp. Načelnikom, učiteljima, vatrogascima i ostalim udruženjima.

Mladomisnik je dobio od Svetog Oca dopuštenje, da može podijeliti Papinski blagoslov. Za vrijeme ručka, koji je pripremljen u dvorištu kuće u Krašiću, kamo se njegova obitelj iz Brezarića doselila 1905. god., izgovorena je puno pozdravnih i zahvalnih riječi. Prozborio je i Alojzije. Prisutnik je izvijestio, da je Alojzije tada nagovijestio »profinjeni i produhovljeni program svoga svećeničkog života i svojih težnja«. Nažalost, nije nam zapisao u potankosti te njegove riječi.
 
Ustao je i Josip Stepinac, »stari otac, trijezan i razborit «, te je treptećim glasom sve pozvao na veselje. Riječi oduška teško su navirale. Suze ih pretekoše. Uspio je izgovoriti: »Veselite se, jer je došao!« Jecaji su zastajali u grlu. Orosiše se oči svih slavljenika. A otac, položući desnu ruku na glavu Alojzijevu, smogavši snage nastavi drugi dio rečenice: »jer je došao ovaj moj Očekivani«. Tada, kao po ritualu, zaplakaše svi nazočni. I doista su suze s tog prizora snažno govorile. Utišale su, za tren, buku nazdravljanja'- a potom se prolomio pljesak i: »Živio!«
 
Promatrajući mladog Alojzija Stepinca, okružena svećenicima, roditeljima, rodbinom i  prijateljima, izvjestitelj dnevnika »Hrvatska Straža«, prožet doživljajem mladomisničkog slavlja i opažajem Mladomisnikove osobe, proročki je i istinito predstavio Alojzija Stepinca: »Nadbiskupija se Zagrebačka s pravom veseli ovom mladom umnom i kreposnom svećeniku. Vesele se svi prijatelji i štovatelji, jer dobivaju u njemu suradnika i savjetnika u iskrenom radu za Boga i narod. Pozdravljaju ga svi kolege iz zavoda Germanicuma i sv. Jeronima u Rimu, s kojima je študirao na Gregorijani, kao i ostali, na koje je sa svojim prvim susretajem ostavio najbolji utisak.«
 
Na dan Mlade mise, Alojzije je navijestio »mladomisničko slavlje« ('secundicije'), sljedeće nedjelje u susjednoj župi Vrhovac, gdje su živjeli brojni njegovi rođaci i znanci. Želio je tom prigodom pozvati na objed sve Stepinčeve težake, s kojima je on, ponajviše na obližnjem imanju Kamenarovo, radio prije odlaska u Rim. Bili su to uglavnom špricari, kosci, »biruši« - kočijaši. Osobno je radost svoga svećeništva želio podijeliti s ljudima s kojima je dijelio radost svoje mladosti i divio se ljepoti Božjoj po stvorenoj prirodi i njezinim mijenama.

Imao je nakanu i počastiti ih kod svečarskog stola. Radi toga je zamolio svoju nevjestu Rozu, ženu najstarijega polubrata Maksima, koja je za Mladu misu bila glavna kuharica, da bi ona sljedeće nedjelje pripremila ručak i u Vrhovcu. »Nevesta Roza«, tako ju je on uvijek zvao, rado je prihvatila taj njegov poziv i izvršila tu njegovu želju. I sljedeće nedjelje, 26. srpnja, nakon svečane Mise u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Vrhovcu, napunila se gostima kuća i dvorište brata Maksa koji je prebivao u toj župi. Za vrijeme objeda »Lojzek« je bio u kući s rodbinom i svećenicima, a  za  uzvanike – težake - prostrti su stolovi u prostranom dvorištu.

On je često tijekom ručka dolazio među njih, a nakon ručka je i sjeo k njima za stol. Čule se su zanimljive dosjetke i budile uspomene: »Lojzek, da li se zmisliš... kad smo delali... to i to...«. Jedan stari znanac je po svom »starom« običaju, u vrhovačkom dijalektu, opsovao »božji luk«. Svi su prasnuli u smijeh, kolutajući očima jedan do drugoga. I Lojzek se nasmijao, ali je ipak opomenuo zabavljača kako je to mogao ispustiti. Tako je Alojzije do predvečer, u pričanju i uspomenama, proveo i taj svečani dan koji bijaše radostan ne samo za njega, već bijaše radost i ponos za težake, Alojzijeve suradnike od najranije mladosti.

Izvor: Romanov, S: Pobjednik u znaku križa, Glasnik Postulature, Sluga Božji Alojzije Stepinac 3 (1996) 2-3, str. 67.