Stepinčevo svečano proslavljeno u riječkoj prvostolnici

Budući da je ove godine 10. veljače bila Pepelnica, zbog toga smo odlučili godišnjicu smrti bl. Alojzija Stepinca, koji je blaženo u Gospodinu preminuo 10. veljače 1960., obilježiti dva dana kasnije, rekao je u petak 12. veljače na početku svečane pontifikalne mise u katedrali sv. Vida riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić.

Podsjetio je da je bl. Stepinac bio ne samo nadbiskup metropolit zagrebački, nego i naš metropolit, jer je tadašnja Senjsko-modruška biskupija, koja je danas jednim velikim dijelom u sastavu Riječke biskupije, u Stepinčevo vrijeme bila jedna od sufraganskih biskupija Zagrebačke metropolije.

Tek su devet godina nakon smrti blaženog Alojzija Stepinca Riječka i Senjsko-modruška biskupija ujedinjene u Riječko-senjsku nadbiskupiju, koja je istovremeno, zajedno s Krčkom i Porečkom i Pulskom biskupijom, ušla u sastav novoosnovane Riječko-senjske metropolije. Prema tome, bl. Alojzije bio je i naš metropolit, štoviše, on je bio hrvatski metropolit, kojega se svi hrvatski katolici sa zahvalnošću sjećaju i Bogu zahvaljuju za njegovo hrabro svjedočanstvo kršćanske vjere i nepokolebivo zauzimanje za jedinstvo Crkve.

Govoreći o razlozima vjerničkog štovanja svetaca, kao prvi je naveo njihov primjer, a drugi njihov zagovor. "Sveci su nam uzori kako se Isusa dosljedno nasljeduje u određenim životnim okolnostima, a istovremeno su nam kod njega u nebu zagovornici.

U tom se smislu i mi večeras spominjemo bl. Alojzija u želji da se u njega ugledamo i od njega naučimo kako se ustraje, usprkos svim poteškoćama, pa i pod cijenu života, u vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi, a drugi je da mu se preporučimo neka bi nas kod Boga zagovarao u nedaćama i izazovima s kojima se mi u naše vrijeme suočavamo. On je stajao pred izazovom ratnog bezumlja i raznih totalitarizama, a mi stojimo pred kušnjama vjerskog indiferentizma i svjetonazorskog relativizma, ali i pred opasnošću raznih nacionalizama, hegemonizama i u nebo vapijućih globalnih nepravdi."

U nastavku je kazao kako je Stepinac kušnjama odolijevao čvrsto oslonjen na 'stijenu' koja je Krist. "Što mu je Krist značio, izrazio je riječima iz njemu osobito drage knjižice Nasljeduj Krista: 'Blažen koji razumije što znači ljubiti Isusa, a prezirati samoga sebe radi Isusa.

Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će dovijeka. Njega ljubi i zadrži kao svoga prijatelja koji te neće ostaviti makar te svi ostavili, i koji neće dopustiti da na koncu propadneš' (Nasljeduj Krista, II, 7). U tome je tajna Stepinčeve izdržljivosti i neslomljivosti u vremenu u kojem je živio i nosio teško breme odgovornosti za Crkvu i brige za tolike koji su bili žrtve nehumanih režima prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata."

Briga za najugroženije potaknula je bl. Stepinca da već u predratno vrijeme osnuje Caritas Zagrebačke biskupije, koji će tijekom Drugog svjetskog rata zbrinuti i spasiti na tisuće unesrećenih, posebno djece koja su u ratnom vihoru ostala bez roditelja i svojih najbližih, podsjetio je riječki nadbiskup.

Božja mu je providnost dodijelila da živi i kao crkveni pastir djeluje u jednom od najmračnijih razdoblja ljuske povijesti. A kako se u tom vremenu snalazio i ponašao, mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze za proglašenje blaženim i svetim, opisao je to riječima da se Stepinac, svjestan da mora propovijedati u 'zgodno i nezgodno vrijeme', oboružao hrabrošću i strpljivošću. Pred Bogom bijaše miran u savjesti, a pred neprijateljima Božjim nije strepio niti je želio 'biti čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca'.

'Mi smo', reče u propovijedi na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, 31. listopada 1943., 'uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome!' Jer bijaše pravedan i pravičan, navjestitelj Božje objave o smislu čovjekova života, bio je spreman poći i u smrt, radije nego li zatajiti jednu jedinu takvu istinu", podsjetio je nadbiskup na riječi mons. Batelja.

Također, svećenik Riječke nadbiskupije mons. Mile Pecić, u povodu proglašenja Stepinca blaženim 1998., napisao je u mjesečniku „Zvona": „Vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, u kojem je živio i djelovao Stepinac, bilo je tragično. Između dva mlinska kamena – Hitlerovog fašizma i Staljinovog boljševizma – nije bilo moguće izići bez ožiljaka i rana. Crkva i Stepinac nisu imali drugog 'oružja' osim moralnog autoriteta.

A kad topovi govore onda se ne čuje glas razuma. Ipak, na našim prostorima glas kardinala Stepinca, iako na prvi pogled nečujan, bio je glas na strani poniženih i zgaženih. U govorima i pastirskim pismima branio je prava svakog čovjeka, bez obzira na vjersku ili ideološku pripadnost. U porobljenoj Europi njegov je glas jedan od rijetkih koji je ne samo hrabro progovorio protiv bezumlja nego se i zauzeo za konkretnog čovjeka koji je progonjen i pati. O tome su napisana mnoga djela."

U nastavku mons. Pecić ističe također kako je, umjesto zasluženog priznanja, Stepinac od novih vlasti doživio montirani proces, osudu i zatvor, te zaključuje: „Stepinac simbolizira Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i hrvatski puk koji je proganjan i porobljivan.

Njegovo proglašenje blaženim prigodom Papinog posjeta Mariji Bistrici 3. listopada ujedno je i priznanje hrabrosti Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Priznanje se odnosi na nebrojene muževe i žene, mladiće i djevojke koji su u najtužnijem razdoblju naše povijesti, rata i poraća, izabirali radije umiranje nego služenje tiraniji. Stepinac ostaje izazov ne samo vjernicima nego i svim ljudima dobre volje, izazov da se i u najgorim vremenima može sačuvati ljudsko dostojanstvo. On je primjer građanske hrabrosti koja je tako potrebna u prijelomnim vremenima ljudske povijesti."

U znaku tog crvenog cvijeta mučeništva protekao je čitav biskupski život bl. Alojzija Stepinca, koji je u teškim vremenima dao sve od sebe kako bi pomogao svakome kome je pomoć bila potrebna. To znaju i oni koji iz nekih drugih razloga tvrde da nije učinio koliko je mogao, poručio je nadbiskup. Na kraju je potaknuo vjernike na molitvu za proglašenje svetim bl. Stepinca te da njegova kanonizacija bude poticaj za povezivanje, a ne za nove podjele.

Po završetku misnoga slavlja održan je duhovno-glazbeni koncert Schole Cantorum Rijeka na kojemu je zbor izveo Missa Ceaciliana koju je za bl. Stepinca napisao svećenik i skladatelj Albe Vidaković. Zbor je na orguljama pratila Petra Kukavica, a dirigirala zborovođa Ingrid Haller, prof.

Ispiši stranicu