Stepinac je svet

„Da, poznavao sam Stepinca još iz bogoslovskih dana kada je kao nadbiskup dolazio k nama“, započinje naš razgovor preč. Josip Đuran, 92-godišni umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, Stepinčev suvremenik, poštar i vjerni prijatelj.

Istini za volju, jedan je od rijetkih živućih koji tako nešto može reći. Rado govori o svom prijatelju, čiji je grob u zagrebačkoj katedrali vjerojatno prvi i jedini prizor koji se prikazuje na njegovu televizijskom prijamniku u sobi Doma za umirovljene svećenike, i to uživo.  

„Pazite da ne idete u Krašić, tamo je ratni zločinac Stepinac“

„Došao bi često k nama, bogoslovima, i pitao nas kako smo. Znao nas je poimence i uvijek se zanimao za naše obitelji“, prisjeća se preč. Đuran prvih susreta sa Stepincem, koji su često bili neformalni, ali bilo je i onih službenih.

Jedan takav dogodio se prije samog početka Drugog svjetskog rata. „Dragi moji, ne mogu vam ništa garantirati, ni za koga. Ne znam kako će biti kada partizani dođu u Zagreb. Zato tkogod od vas misli da bi mu negdje drugdje bilo sigurnije, neka ide kamo hoće. Možete i ovdje ostati, ali ne računajte na sigurnost“, rekao je tada Stepinac.

Đuran se vratio svojoj kući u Ludbreg, no ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Bjelovar pa u Kosovsku Mitrovicu, gdje je bio u službi ljekarskog pomoćnika za bolničke poslove. „Za vrijeme odsluženja vojnog roka, nekoliko sam puta bio uhapšen, no jedan mi je događaj posebno ostao u sjećanju.

Bili smo u zatvoru u Prištini kada mi je tužitelj prišao i pitao me što radim. Ja sam odgovorio da molim jer ionako nemam što drugo raditi, a on mi je s podsmijehom uzvratio da nema tog Boga koji će me odande pustiti osim njega. Zvali su ga kapetan Mišurović“, prepričava Đuran. Kapetan se za nekoliko dana vratio, naredio mu da pokupi stvari i isporuči pismo jednom komesaru. „Ja sam se tako nasmijao, na što me on odmah oštro upitao što se smijem. 'Smijem se jer ste neki dan rekli da nema tog Boga koji će me pustiti iz ovog zatvora. Vidite da je moj Bog…'. Tu me prekinuo i rekao da požurim na kamion jer ću zakasniti.“



Došlo je Petrovo 1948. godine. Tada se zaredio, a godinu kasnije završio studij i otišao u Kloštar Podravski kao kapelan. Postavši župnikom župe sv. Jana 1950. godine, započinje period njegova intenzivnog druženja sa Stepincem. „Bila je to 1951. kada smo bili u Krašiću i pomagali župniku Vranekoviću pri ispovijedi. Taman smo završili objed, a udbaši su pokucali na vrata i rekli kako Stepinac dolazi iz Lepoglave u Krašić.

Odmah smo ga posjetili“, kaže Đuran. Čim su krenuli u posjet zaustavila ih je tadašnja milicija i rekla: „Pazite da ne idete u Krašić, tamo je ratni zločinac Stepinac.“ Nisu imali drugog izbora, iskren je Đuran, nego lagati da idu na Žumberak. Upravo je taj okolni put bio jedini itinerar do Stepinca, iako su prve godine njegova kućnog pritvora vjernici svakodnevno dolazili na razgovor ili ispovijed.

„Bili smo puno sretniji jer smo u našem dekanatu imali njega kojem smo se mogli isplakati i izjadati o svim problemima koje smo proživljavali. Znao je savjetovati i utješiti, a otamo si odlazio sretan“, ističe Đuran.

Mi smo se šalili, a oni su bjesnili

Tih je turbulentnih godina često bio pozivan na obavijesne razgovore jer je noseći poštu stalno posjećivao Stepinčevu kuću, koju su danonoćno čuvala trojica policajaca. „Sjećam se jednog policajca koji je stalno motrio na Stepinčevu kuću. I jednu večer kad je on bio na straži mi smo se nekako ušuljali. Sutradan su nas pozvali na obavijesni razgovor i rekli da ćemo skupo platiti onu ulaznicu u Krašić jučer.

Ja sam pitao tko prodaje tu ulaznicu jer bih se ja htio pretplatiti. Mi smo se šalili, a oni su bjesnili“, prisjeća se Đuran.

Bila su to nimalo laka vremena za svećenike. Ugnjetavani i primorani plaćati ogromne količine poreza, ipak nisu nasjeli na jeftinu komunističku propagandu odvajanja Crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

„Na to Stepinac nikada nije htio pristati pa su neki osnovali Ćirilometodsko društvo. Njihova namjera je bila, kada već ne mogu odvojiti Crkvu od pape, odvojiti svećenike od nadbiskupa.

Šef jaskanske udbe ponudio mi je 84 000 dinara mjesečne plaće, zdravstveno i mirovinsko osiguranje samo da se učlanim u njihovo društvo“, napominje Đuran, koji je ponudu odbio jer je, kako kaže, bio osiguran kod svakog svojeg župljana.

Kamo god je došao, svi su mu dali jesti pa čak i oni koji su bili članovi Komunističke partije. „Nikad nisam bio gladan i nisam nikad u 21 godinu kupio litru mlijeka, a krave nisam imao.“

„Eminenza, došao sam“

Nažalost, Đuran nije uspio pozdraviti Stepinca prije nego što je ovaj napustio svijet jer mu je, kao i mnogim autobusima iz Hrvatske, zapriječen put do Krašića. Odlukom nadbiskupa Šepera, 1969. godine odlazi u Hrvatsku katoličku misiju u Toronto te tamo djeluje sve do 1999. Danas, iako u poznim godinama, često posjećuje Blaženikov grob u zagrebačkoj katedrali.

„Dođem, sjednem u klupu i kažem: 'Eminenza, došao sam'. Požalim se, kažem što osjećam, ponekad mu se i pohvalim“, iskren je Đuran.

Njegove su uspomene na Stepinca nesumnjivo još uvijek žive, baš kao što je bio i ostao njihov odnos – iskreni očinski, bratski i prijateljski.

Ispiši stranicu