Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti

Istaknuti hrvatski franjevac i bibličar p. Bonaventura Duda sjeća se Alojzija Stepinca kao nadbiskupa i njegovih godina upravljanja Nadbiskupijom, ali i zatočeništva u Lepoglavi i Krašiću. Istraživao je njegove govore i osluškivao svjedočanstva sudionika posljednjih dana njegova života.

Alojzije Stepinac rodio se u Krašiću 8. svibnja 1898. godine. Umro je u Krašiću 10. veljače 1960. Ispunio je svoju životnu zadaću: kao dječak i mladić, kao vojnik i časnik u Prvom svjetskom ratu, kao mladić koji je odustao od daljnjih studija i boravio u kući svojega oca kao običan seljak, zatim kao student teologije u Rimu i kao svećenik tri i pol godine, a zatim kao nadbiskup koadjutor (1934.-1937.) i potom kao 72. zagrebački nadbiskup aktivan do 1946. i osuđen 3. listopada 1946., prisiljen na dugo i uzorno trpljenje od 1. listopada iste godine do 10. veljače 1960. Proživio je svoje svjedočko trpljenje najprije u Lepoglavi, otprilike 1800 dana, a potom u Krašiću oko 2900 dana. Bio je zagrebački nadbiskup od 1934. do 1960., dakle gotovo 26 godina.

P. Duda, kada ste prvi put susreli kardinala Alojzija Stepinca?

Prvi put sam ga ugledao u Varaždinu u kasnu jesen 1937. godine. Cijela naša gimnazija išla je na doček na željezničku stanicu. Došao je u Varaždin s banom Subašićem prvim vlakom iz Zagreba preko Koprivnice. Tada sam bio trećoškolac, danas bi to bilo sedmoškolac osnovne škole. Pratili smo ih do gradske vijećnice, ali mi smo ih trećaši pretjecali da bismo se – osobito mladoga nadbiskupa – u lice nagledali. Bio je mršav, prilično visok, lijepa izgleda. Uživali smo gledajući mladog nadbiskupa koji je tada imao 39 godina.

A onda, bio sam slušač treće godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, one jeseni 1946. kada smo sa zebnjom slušali na radioprijamnicima njegovo suđenje. Mislili smo da će biti osuđen na smrt. U katedrali su se sastajale pobožne duše i molile za njega. I onda su nunciju u Beogradu javili da ima oko stotinu onih koji su spremni prihvatiti i godinu dana manje života samo da nadbiskup Stepinac ne bude teško osuđen. Tada sam doživio punu snagu Alojzija Stepinca. Doživio sam snagu njegovih riječi: „Trpjeti i umrijeti za Božju stvar. Kud ćeš više.“

U životu Alojzija Stepinca veliku molitvenu ulogu imala je njegova majka Barbara. Naime, poznato je da je ona od trenutka kada ga je rodila, i dala mu i drugo krsno ime Viktor (Pobjednik), tijekom trideset godina, čuvajući tu tajnu samo za sebe, svaki dan molila Majku Isusovu i Majku našu da bi se Bog udostojao uzeti njezina sina za svećenika. Koliko je Alojzije sam o tome govorio?

Svjedočanstvo o tome nalazimo u Vranekovićevu Dnevniku od 10. siječnja 1952. godine. Naime, župnik Vraneković je iz Kardinalovih usta zapisao riječi: „Istom kada sam se vratio kao svećenik iz Rima, doznao sam što je sve učinila moja mama za mene. Punih 50 godina ona je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. Koliko se toga kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja! Svaki put ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada tijekom 50 godina nije u te dane okusila mesa i postila je. Počela je to dok sam još bio dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti, pronio se glas da sam mrtav, ali ona i dalje posti i moli za mene, na istu nakanu, ne vjerujući da sam mrtav.

Došao sam s ratišta kući. Jedno vrijeme upisao sam agronomski fakultet, a onda sam sve do 1934. godine bio kod kuće, radio sve seljačke poslove, ali ona ni tad ne gubi nade, posti i moli na istu nakanu… I kad sam postao svećenik, ona i dalje posti i moli, sada na nakanu da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam postao biskup, ona ne prestaje sa svojim zavjetom sve do svoje smrti. Velika je moć majčine molitve i njezina blagoslova.“

P. Duda, vi ste u „Bratu Franji“ 1991. godine objavili jedan zanimljiv članak o Alojziju Stepincu kao franjevačkom trećoredcu. Što je u Stepinčevu životu bilo franjevačko i kako je postao trećoredac?

Svećenik tek tri i pol godine, 28. svibnja 1934. Stepinac je imenovan zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom. Imenovao ga je papa Pio XI. Stepinac je u tom trenutku bio najmlađi među više od tri tisuće katoličkih biskupa. Tih dana, a osobito nakon njegova biskupskog posvećenja 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, čestitanjima nije bilo kraja.

Naš o. Dionizije Andrašec najavio je nadbiskupu čestitare, zagrebačke trećoredce. To su članovi Trećega reda sv. Franje, laici koji se zavjetuju u svom staležu težiti za kršćanskom svetošću. U razgovoru s Nadbiskupom, o. Dioniz je diskretno izrazio želju trećoredaca da bi smjeli nadbiskupa ubrojiti među svoje članove. A on je taj poziv vrlo spremno prihvatio i stavio svojim posjetiteljima na dušu da ga u nekoj zgodi na to podsjete. A ta se prilika pružila vrlo brzo.

Godine 1935. u Zagrebu se održavao Prvi kongres franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja. Duša toga kongresa bio je mladi fra Karlo Balić, profesor Antonianuma u Rimu koji će se kasnije proslaviti kao predsjednik Komisije za izdanje djela Dunsa Scota i kao mariolog svjetskoga glasa. Nadbiskup Stepinac je vrlo rado prihvatio da se njegov ulazak u franjevački Treći red, koji se danas naziva Svjetovni franjevački red, svečano obavi na završetku kongresa kod večernjega blagoslova u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Primio je trećoredsko franjevačko odijelo i bijeli pojas iz ruku franjevačkog generala o. Leonarda Bella, a kao trećoredsko ime uzeo si je ime po bl. Augustinu Kažotiću, slavnom zagrebačkom biskupu iz XIV. stoljeća.

A ono franjevačko u životu Alojzija Stepinca? Dovoljno je spomenuti njegov žar kojim se posvećivao propovijedanju riječi Božje. A onda, dosta je pročitati tri njegove oporuke, osobito onu iz 1959. godine, dakle četiri mjeseca prije smrti, gdje čitamo: „Osim navedenih dragocjenosti koje sam dobio na dar (bio je to naprsni biskupski križ što ga je dobio od pape Pija XII. i Ivana XXIII.), ja ne ostavljam nikakve imovine, ni pokretne ni nepokretne. Što god sam primio kao zagrebački nadbiskup, a nije mi bilo nužno za osobne potrebe, to sam upotrebljavao prema propisima Crkvenoga zakonika za siromahe i pobožne svrhe.“

On je trećoredski pojas nosio ispod svojega odijela. Nakon pogreba krašićki župnik Vraneković mi je donio jedan pojas riječima: „Imao je dva. Jednim sam ga opasao na odru, a drugi poklanjam vama.“

U ovome ste razgovoru više puta spomenuli tadašnjega krašićkog župnika Josipa Vranekovića koji je dane kardinala Stepinca u Krašiću zapisao na više od tisuću stranica dnevnika. Upravo tome župniku Stepinac je zapravo bio „kapelan“, jer mu je bilo zabranjeno vršiti biskupske čine. Naime, kada su Stepinca prvi novinari u prosincu 1952. godine upitali što će raditi u Krašiću, on je, malo u šali, malo ozbiljno, odgovorio: „Evo, ovdje je župnik, a ja ću mu biti kapelan.“ Što nam možete reći o župniku Vranekoviću?

Josip Vraneković rodio se 1917. godine, dakle devetnaest godina nakon Alojzija Stepinca. U Krašić ga je 1950. godine dopratio njegov kolega sa svećeničkog ređenja (1945.) Franjo Kuharić koji je tada već bio župnik u Samoboru. Kada su na biciklima došli do granice krašićke župe, Kuharić je Vranekovića podsjetio na pobožnu gestu svetoga župnika Ivana Vianeja. Naime, on je, kad je stigao do granice svoje župe, kleknuo na tlo i poljubio zemlju kao onaj dio globusa što ga Božja Providnost povjerava njegovoj pastirskoj ljubavi. Taj sveti čin je sada ponovio mladi župnik Vraneković, a Kuharić je primijetio: „Joža, tu počinje tvoja svećenička žrtva.“ Nisu ni slutili da će 5. prosinca 1951. kasno uvečer iz Lepoglave ovdje, na krašićki župni dvor, stići preuzvišeni gospodin dr. Alojzije Stepinac koji će ovdje proživjeti punih osam godina i 50-ak dana. I ovdje će 10. veljače 1960. Bogu predati svoju mučeničku dušu, uz riječi: „Fiat voluntas tua – Neka se vrši, Bože, Tvoja sveta volja.“

Njih dvojica nisu ni slutila tada što će se doskora ovdje početi događati: žrtva nadbiskupa Stepinca i sužrtva Josipa Vranekovića. Taj njihov zajednički suživot, ali i zajedničko trpljenje, počelo je 5. prosinca 1951. godine, a prva je završnica bila na dan Kardinalove smrti. Druga pak, i konačna završnica, bila je na dan smrti župnika Josipa Vranekovića 26. srpnja 1964. godine. Umro je u zagrebačkoj bolnici Rebro slomljen od iste bolesti koja je slomila i preuzvišenoga Kardinala.

Na čast je župniku Vranekoviću sve što je učinio za župnu crkvu Presvetog Trojstva i za svoje drage Krašićance. No, u svim tim godinama u tu je njegovu redovitu župničku službu spadala i sva ljubav i briga koju je dugovao i sa svom ljubavlju pružio sluzi Božjemu Alojziju Stepincu.

Dobro o tom piše dr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze: „Po nadbiskupovu dolasku u sjedište svoje rodne župe mjesni je župnik, promatrajući Nadbiskupovo držanje, pobožnost i stav, zabilježio svaki Nadbiskupov mig, riječ, korak, razmišljanje i prosudbu… Bez tih Vranekovićevih dnevnika, koji u prijepisu obuhvaćaju oko tisuću stranica, nedostajalo bi nam nešto najljepše i najvrjednije u Stepinčevoj biografiji, ne bismo imali najdragocjenijih podataka o Stepinčevu duhovnom usponu i vrhuncima njegove svetosti.“

Spomenuli smo veliku ulogu župnika Vranekovića koji je iz neposredne blizine gledao u patničko, ali i svetačko lice kardinala Stepinca. Međutim, na stolici zagrebačkih nadbiskupa još je jedno veliko ime, ime kardinala Franje Kuharića, čije su propovijedi za 10. veljače svake godine ispunjavale zagrebačku Prvostolnicu kao nikada u godini.

Kardinal Kuharić je sam vrlo često bio svjedok koliko je ljudi pristupalo grobu Alojzija Stepinca, posebno nakon liturgija u katedrali. Kuharićeva je osobita zasluga što je svake godine, osim 1972., na Stepinčevo u katedrali slavio svečanu Misu zadušnicu za vrijeme koje je redovito imao velik komemorativni govor.

Te je govore izdao i Glas Koncila pod naslovom «Poruke sa Stepinčeva groba». Evo što je, kada je još bio apostolski administrator 1974. godine, svjedočio: „Vrijeme u kojem je živio i djelovao nadbiskup Stepinac od prvoga dana svoje apostolske službe do posljednjega dana svojega života bilo je vrijeme tjeskobe… Kad mu je bilo priopćeno imenovanje za nadbiskupa-koadjutora, nadbiskup Stepinac proročki je slutio svoj susret s križem.

Sam svjedoči što se tada događalo u njegovoj duši: 'Nikada zaboraviti tih dana. Mračilo mi se upravo pred očima. Pa kako će to ići? Tu su iskusni i krjeposni stariji od mene, muževi koji poznaju bolje od mene prilike u dijecezi i u svijetu… Ja tako mlad i neiskusan… I opet predbacivanje savjesti, da nikako ne smijem to prihvatiti… I konačno dođe imenovanje. (Bilo je to 28. svibnja 1934.)… Što sam sada mogao. Slutio sam po svemu da se nešto teško iza brda valja. Prilike u svijetu već tada su pomalo pokazivale da će se nešto strašno survati na čovječanstvo i na jadni naš narod… Trebat će dobro podmetnuti leđa pod teški teret koji sam prihvatio… I što sam drugo mogao učiniti nego uzeti biskupsko geslo: In Te, Domine, speravi! Gospodin je onaj koji će znati i htjeti pomoći, a ja sam kukavna ništica… I dobro sam učinio. Kad god je bilo teško, gotovo da nema izlaza za uspjeh, onda: In Te, Domine, speravi! U Tebe se, Gospodine, uzdam'.“

Glas Koncila je izdao te velike poruke sa Stepinčeva groba uz riječi: „Od prvoga dana svoga upravljanja Nadbiskupijom, još kao apostolski administrator, Franjo Kuharić, sada kardinal, propovijedao je istinu koja se nigdje drugdje nije čula. Te njegove propovijedi ljudi su prepisivali, tajno umnažali. Tražili su ih radnici po bolnicama, tvornicama, redakcijama državnih novina, svi oni koji nisu smjeli biti viđeni u katedrali, a srcem su bili ondje.“

P. Duda, što nam možete reći o velikoj biografiji Alojzija Stepinca iz pera o. Alekse Benigara?

Aleksa Benigar je zagrebački Rimljanin. Proživio je 35 godina u Zagrebu, 25 godina kao misionar u Kini i 35 godina života u Rimu. Njegovu je zaslugu za cijeli proces kauze sluge Božjega Alojzija Stepinca najbolje izrazio sam zagrebački nadbiskup kardinal Kuharić na posljednjoj sjednici biskupijskog procesa 17. veljače 1994. kada je u svojem završnom govoru rekao: „Fra Aleksa Benigar je svojim svjedočanstvom upisao svoje ime u proces za beatifikaciju sluge Božjega Alojzija Stepinca, zahvaljujući osobito svojoj biografiji 'Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal' (Rim, 1974.) koja je strogo znanstvena.“ Ona je 1993. godine izdana i u Zagrebu, o stotoj godini rođenja o. Alekse Benigara.

Iz te bismo knjige našim čitateljima mogli izdvojiti kako su izgledala posljednja tri dana kardinala Stepinca.

Rado bih se poslužio riječima pod naslovom Sretna smrt koje je Benigar ispisao imajući pred očima izvještaj samoga krašićkog župnika Josipa Vranekovića što ga je sam Vraneković poslao 26. veljače 1960. Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Tu je ukratko pisano pet posljednjih dana njegova života, osobito posljednji dan, u srijedu 10. veljače 1960. godine. Evo što župnik zapisuje u nedjelju 7. veljače: „Kardinal je sretno svršio podnevnu Misu. Bila je to posljednja Misa u životu. Često je za života znao kazati da mu je od svih biskupskih dužnosti najveća Misa 'pro populo' – za puk, tj. Misa za sve vjernike u Nadbiskupiji.“ Tako mu je njegova posljednja biskupska služba bila upravo Misa za sve vjernike povjerene njegovoj duhovnoj brizi. Predvečer istoga dana rekao je župniku: „Da sam išao na propovjedaonicu, uvjeren sam da bih gore ostao mrtav.“ U ponedjeljak 8. veljače župnik zapisuje: „Rano ujutro pohodio ga župnik u sobi i upitao kako je proveo noć. 'Nikako.

Ustao sam u noći i skoro se srušio na pod. Nestaje mi daha. Slab sam. Jedva stanem na noge.'“ A u utorak 9. veljače: „Trpio je duševno i tjelesno, ako ne i više tjelesno zbog vrste bolova na mokraćnom mjehuru.“ No, u srijedu 10. veljače oko 10 sati Kardinal prekine župnika i reče mu: „Znate što, župniče? Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono najznačajnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati. Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade.“ Obavio je opću ispovijed i primio sakramente svete Pomasti. Svi su klečeći molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti smrtni krevet, Kardinal je to jedini znao.“

A sam čas smrti župnik opisuje ovako: „Točno u 14 sati reče: 'Dajte mi onu moju svijeću!' Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će doskora trebati. I kad su mu sestre donijele željenu svijeću,… kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom. Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti svete vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti. Ustima je micao moleći i ponavljajući: 'Fiat voluntas tua – Budi volja Tvoja!' Bila je to posljednja riječ koju su nazočni mogli čuti iz njegovih umirućih usta… Bilo je to točno u 14.15.“

Sjećate li se njegova sprovoda?

Najprije se mislilo da će biti pokopan u Krašiću. Već su mu tamo počeli kopati grob. Onda je nadbiskupu došao jedan predstavnik vlasti i rekao da sprovod može biti u katedrali. To je bilo pravo čudo! Poslije je jedan visoki dužnosnik rekao kako je to odlučio sam Tito, ali i na traženje vanjskih vlasti. Cijenu noć je narod dolazio u katedralu. Naši klerici i sjemeništarci su se izmjenjivali u katedrali, posluživali su vjernike i dijelili im krunice. Kad je Kardinalovo tijelo dopremljeno, katedrala je bila potpuno ispunjena, a kad je tajnik otvorio lijes, svi su rekli: Bože, mučenik, svetac!

Sprovod je trebao voditi bečki nadbiskup kojega je kao svojega izaslanika poslao papa Ivan XXIII. No, on je na putu do Zagreba doživio prometnu nesreću. Tako je u posljednji tren odlučeno da sprovod vodi nadbiskup Šeper. Njegovu propovijed i danas pamtim. Nije bila napisana, ali je dugo pripremana.

Govorio je vrlo odlučno i vrlo svjesno i duboko, a kratko. Najdirljiviji mi je bio jedan susret s čovjekom koji mi je došao izraziti sućut. Bio je to jedan hrvatski Srbin koji mi je u ime Srba došao zahvaliti za sve što je nadbiskup Stepinac za vrijeme rata učinio za srpsku djecu. I donio mi je jedan mali sprovodni vijenac. U tom trenu sam pogledao mrtvo Kardinalovo tijelo i pomislio: Ti ovdje zbog toga ležiš. Mi fratri imali smo privilegiju sudjelovati u prijenosu tijela u grobnicu, a među nama je bio fra Jeremija koji je znao variti i on je zavario lijes s kardinalovim tijelom. Taj je dan počelo veliko hodočašće u katedralu. I taj njegov sprovod i dolazak vjernika značio je put prema njegovu proglašenju blaženim.

Nadbiskup Stepinac često se pozivao na svoju savjest. Govorio je: „Moja je savjest čista i mirna.“ Vi ste ga, p. Duda, nazvali i čovjekom savjesti?

Kad su mi prije nekoliko godina povjerili da proučim Stepinčeve propovijedi, zanimalo me hoću li naći prve taktove koji daju naslutiti njegovu rečenicu: „Moja je savjest mirna!“ I našao sam! Bilo je to nekako uz Euharistijski kongres u Čakovcu 23. kolovoza 1935. godine. Naime, neki su ljudi upriličili neku demonstraciju, kao da bi takva svečanost bila politički izazov. Stepinac se, kao i uvijek, uzornom kratkoćom obranio od optužbe i prvi put rekao: „Naša je savjest mirna!“ (Hrvatska straža 1935., br. 36, str. 3.)

Evo toga teksta: „Mi kratko odgovaramo da se izazivati ne ćemo dati, da ćemo sačuvati prisebnost duha jer je naša savjest čista. Ali je savjest naših protivnika nečista. Glavno je da ostajemo postojani uz vječna Kristova načela i uz svoj narod. Toga nitko u našim dušama ne može razoriti.“ Ove riječi djeluju kao da je u duši tada već imao koncept svojega budućeg govora što će ga izreći pred sudom 3. listopada 1946. godine. Našao sam i kada je to posljednji put napisao. Bilo je to u pismu nećaku Ivi Stepincu, dvadesetak dana prije smrti: „Savjest mi je čista od svega čime me terete, pa nemam što povlačiti, a za Crkvu katoličku sam siguran da će izaći kao pobjednik iz ovoga orijaškog hrvanja u svijetu između dobra i zla“ (Pisma iz sužanjstva, str. 560.). Zadivljuje ovaj kontinuitet pozivanja na mirnu savjest: od 23. kolovoza 1935., preko 3. listopada 1946. do posljednjega pisma 20. siječnja 1960. godine. Sve pod znakom: „Moja je savjest čista.“

P. Duda, jesu li Vam poznati motivi koje je imao papa Ivan XXIII. kada je želio da nakon zagrebačkog sprovoda kardinala Stepinca, i u Rimu u Bazilici svetoga Petra bude svečani requiem?

Bilo je to četiri dana nakon Stepinčeva pokopa u zagrebačkoj katedrali. U svoj najintimniji dnevnik Ivan XXIII. je zapisao: „Predsjedat ću zagovornoj molitvi za izabranog i herojskog člana kardinalskoga kolegija i podijeliti odrješenje kod groba. Obnovit ću time poštovanje i ljubav koju sam gajio prema njemu otkako sam ga osobno upoznao kao jednostavnog svećenika, ali već bogatoga krjepostima (kada sam kao nuncij u Carigradu putovao vlakom preko Zagreba).

Iskazat ću počast djelatnosti i smrti Uzoritoga i odatle izvući spasonosne poticaje.“ Koje to? „Izrazio sam želju da sveti obredi budu u ovoj bazilici kamo je uzoriti trebao doći 1953. da primi kardinalski šešir iz ruku našega Prethodnika (ali je odlučio radije ostati u svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji) koji je grimizom htio nagraditi velikoga Pastira duša i branitelja Crkve Božje, prava Crkve. U ovom trenutku taj šešir sjaji na njegovu odru grimiznim odsjevima i dozivlje nam u pamet riječi liturgije – koje papa kaže kad zaodijeva novog kardinala SVE DO PROLIJEVANJA KRVI. Ime kardinala Stepinca upisuje se tako u knjigu crkvenih knezova koji su svojim mučeništvom zapečatili svoju vjernost Petrovoj stolici. A mučeništvom se može smatrati nemalo razdoblje svakodnevnih fizičkih i moralnih trpljenja…“

Osim Stepinčeva gesla: „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ i činjenice da je bio čovjek savjesti, prilikom njegove beatifikacije posebno ste izdvojili Kardinalovu riječ: „Ostajem!“ Zašto?

Teško će se u to uživjeti tko u travnju i svibnju 1945. godine nije bio u Zagrebu. Premnogi su, ni krivi ni dužni, bježali, a njemu su iz šume poručivali neka ih ne čeka. „Ja sam nadbiskup zagrebački, ostajem na svome mjestu!“ Nije pošao ni u Rim 1953. godine na svečanosti kardinalskog promaknuća kao ni 1958. na izbor novoga pape, što je najveća kardinalska obveza. Zašto? Nije bio siguran da će mu vlasti dopustiti povratak u domovinu. Taj Stepinčev „Ostajem!“ ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti. Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti.

Mnoge smo riječi Alojzija Stepinca spominjali u ovome razgovoru, p. Duda. A koje biste ostavili za kraj?

Nadbiskup Stepinac nije bio neka pjesnička pojava. Ipak, ima jedna njegova riječ koja pripada pravome pjesništvu, sinje more naše. Naime, 7. srpnja 1935. godine, druge nedjelje u srpnju, bilo je zavjetno hodočašće grada Zagreba na Mariju Bistricu. Ovaj put je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer krunio lik Majke Božje Bistričke i njezina sina Isusa Krista zlatnim krunama.

Te su krune izrađene prema krunama starih hrvatskih kraljeva. Uz nadbiskupa je stajao i njegov koadjutor, mladi Alojzije Stepinac, koji je održao prigodnu propovijed o velikom pouzdanju hrvatskih vjernika prema Mariji, Majci Isusovoj, i prema Njezinu božanskome sinu Isusu Kristu. I na kraju te propovijedi, on zaključuje riječima koje podsjećaju na našu narodnu himnu Lijepa naša domovino:

„Majko Božja Bistrička!
Obećavamo da ćemo Ti ostati vjerni štovatelji,
Tebi i Tvojemu sinu Isusu Kristu;
vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše! Amen.“

Ispiši stranicu