Stepinac je bio kao neki posljednji simbol hrvatskoga narodnog suvereniteta

Postoje priče o tome, kako je kralj Aleksandar u Beogradu pristao da Alojzije Stepinac bude imenovan za nadbiskupa i kako je to opozvao, a što je prava istina, ne zna se. O tome nisam nikada razgovarao s nadb. A. Stepincem. Istina je i to, da je on znao šutjeti o nekim svojim doživljajima, i da ga se uza svu svoju povezanost s njime nismo usudili pitati o onome, o čemu on nije ni želio razgovarati. Čini se da je kralju Aleksandru bilo jedino važno to, što mladi A. Stepinac u stranačko-političkom pogledu nije pokazivao nikakva zanimanja.

Alojzije 1934. postaje nadbiskup koadjutor s 36 godina života, s 4 godine svećeničke službe, izuzetan događaj u povijesti Katoličke Crkve. To su imenovanje dočekali s oduševljenjem mlađi svećenici i vjernici u Katoličkoj akciji. Sa svih strana dolaze čestitke, dobre želje i nade. U razgovoru s mladim crkvenim prelatom osjećalo se kako iz njega struji nešto što oduševljava i pekali s oduševljenjem potiče na požrtvovan rad za Božju slavu, Crkvu i domovinu.

U doba rata 1941-1945. nadbiskup  A. Stepinac je u svojim propovijedima oštro korio tadašnje vlastodršce zbog progona pravoslavnih Srba, Židova i Roma. Zbog toga ukora hrvatske su mu ustaške novine i prijetile. U to vrijeme "Katolički list" imao je mnogo neprilika zbog objavljivanja nadbiskupovih propovijedi. On me je ovlastio da iz njegovih propovijedi brišem ona mjesta, koja bi bila izazovna za ustaše i Nijemce. Ja sam to činio, pa su mi dr. S. Bakšić i prebendar P. Jesih predbacivali da falsificiram nadbiskupove propovijedi. Odgovorio sam, da čuvam glavu nadbiskupovu i svoju. Nisu to htjeli shvatiti.

Godine 1943. ustaška je cenzura ne samo spriječila u Katoličkom listu objaviti člančić o „naturalizaciji“, shvaćajući to kao osudu progona koje čine talijanski vojnici u Hrvatskoj, nego je dapače Ivo Bogdan tražio za mene najstrožu kaznu kod Pavelića i Artukovića. Međutim je nadb. Stepinac uspio i intervencijom kod Andrije Artukovića, koji je odbio tužbu ustaše Ive Bogdana (Vidi o tome „Marulić“ 1992/2, str. 226).

Tijekom rata Viktor Novak, bivši klerik, framasun, jugoslaven, šalje svog agenta iz Beograda u Zagreb, da mu pribavi „Katolički list“ za buduću knjigu „Magnum crimen“. U toj knjizi on spominje, kako se u Zagrebu čuje da nadbiskup Stepinac ne zna teologije. (Od koga?) No sigurno je, da nadbiskup Stepinac ne samo zna teologiju, nego zna razgovarati s diplomatima, učenima i siromasima. Svaki dan prima na razgovor 10 do 20 osoba, koje mole intervenciju za progonjene, predlažu korisne pothvate, upozoravaju na pogibli. Za svakoga Nadbiskup ima riječ utjehe i ohrabrenja. Za 50 prognanih svećenika osniva Svećeničku menzu u sklopu Caritasa, Vlaška ul. 36. Ondje je skladište tekstilne robe za prognanu pravoslavnu djecu. Nadbiskup je spreman ustupiti dio palače „Vatikan“ (Vlaška ul.) za Svećenički mirovni dom. Zbog prevelikih troškova za Dječačko sjemenište na Šalati planira izgradnju novoga sjemeništa na Ribnjaku, kojemu bi se pridružila zgrada Nadbiskupskog konvikta, Vlaška 38.

Zašto je nadbiskup Stepinac osuđen? Zato jer su to tražili četnici. Njima je uspjelo pobijediti, poniziti i osakatiti hrvatski narod kao cjelinu, ali je ostao hrvatski metropolit kao neki posljednji simbol hrvatskoga narodnog suvereniteta. Optužena je Katolička Crkva kao duhovna majka i zaštitnica većine Hrvata. Jakov Blažević, formalni tužilac, bio je samo pokorni izvršilac Rankovića i četnika. Pitali su strani novinari Tita, zašto ne pusti iz zatvora nevinoga Stepinca, a on je odgovorio: „Ne mogu, jer Srbi ne daju.“ To su Srbi četnici.

Marica Stanković poslije povratka iz logora u Požegi pohodila je Krašić, a zatim i mene u Zagrebu. Rekla je: „Naš dragi Lojzek uvijek isti, tješi nas kako će Bog pobijediti, a ja sam očekivala neko određeno proroštvo i čudo.“ Rekao sam što sam čuo od profesora u Rimu: Natura humana semper vult scire aliqua arcana. (Ljudska narav uvijek želi prodrijeti u tajnovite stvari).

Čekali smo i konačno doživjeli čudo: komunizam je pao, Njemačka se ujedinila, Hrvatska je u svijetu priznata država. To je djelo Božje, po priznanju mnogih. Što još proživljavamo ratne strahote, to su samo komunističke metode onih, koji su samo glumili komuniste, služili se njihovim metodama, a u stvari bili su uvijek šovinisti, pljačkaši, krvnici . Naše je iskustvo i nada: Svaka sila za vremena.  

O Autoru:
Josip Buturac rodio se je u Grabarju kod Požege 1905. godine. Brat je hrvatskog crkvenog pisca, crkvenog glazbenika i građevinskog inženjera Lojze Butorca. Osnovnu školu polazio je u Ruševu, gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je 1925. godine u Nadbiskupskoj gimnaziji maturirao. Studij teologije završio je u Zagrebu, od 1934. do 1936. godine studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu (tal.Pontificia Università Gregoriana). Od 1936. do 1939. godine slušao je hrvatsku povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1944. godine s tezom Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja. Od 1939. do 1941. godine bio je arhivar u Nadbiskupskoj kancelariji i arhivu u Zagrebu a od 1941. do 1965. godine radio je u Državnom arhivu u Zagrebu. U razdobljima 1944-45. i 1953-62. predavao je crkvenu povijest na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 16. studenoga 1966. godine pa do svoje smrti 5. listopada 1993. godine Josip Buturac živio je kao duhovnik samostana milosrdnica u Lovrečina Gradu, nedaleko Vrbovca.
 

Ispiši stranicu