SPC falsificira riječi nadbiskupa Stepinca

Prenosimo osvrt glavnog urednika mons. Ivana Miklenića objavljenom u novom broju Glasa Koncila od 13. studenog 2016. godine.  
 
Za vladiku Nikolaja Hitler je čovjek koji je »poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju«, a za kardinala Stepinca Hitler je osoba od koje se Hrvati »nemaju dobru nadati«, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941.
 
Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne Crkve (u nastavku SPC) 3. studenoga objavio je priopćenje za javnost, koje je potpisao vladika bački Irenej, u kojem se falsificiraju riječi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Povod za priopćenje Sinoda SPC-a bile su »sporne« riječi beogradskoga nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara izrečene u razgovoru za dnevni list »Politika« 28. listopada kojima se osvrnuo na odnos SPC-a prema postupku kanonizacije u Katoličkoj Crkvi. »Katolici se jako čude kako to da se od njih zahtijeva toliko proučavanje, a nije se postupilo na isti način kada je SPC proglašavao svoje svetce. Znamo da, na primjer, ni u samoj srpskoj javnosti nije bilo jedinstvenoga mišljenja o kanonizaciji vladike Nikolaja Velimirovića, ali on je, ipak, uvršten u red svetih bez dubljega razmatranja tih zamjerki«, rekao je mons. Hočevar.

Čini se da ni mons. Hočevar nije svjestan da je otvorio Pandorinu kutiju. Sveti sinod SPC-a oštro je odgovorio na tvrdnje beogradskoga nadbiskupa, nazvavši ih »neprimjerenim i nedobronamjernim«, jer kako misli Sinod, mons. Hočevar »dovodi u pitanje svetost 'Novoga Zlatousta', čak uspoređujući ga s kardinalom Stepincem ili proglašavajući ga srpskim ekvivalentom Stepincu«. Premda se u riječima mons. Hočevara ne može pronaći izravno uspoređivanje kardinala Alojzija Stepinca i vladike Nikolaja Velimirovića, može se složiti s ocjenom vladike Ireneja da se ta dva crkvena velikodostojnika nikako ne mogu usporediti ili još manje proglasiti vladiku Nikolaja Velimirovića »srpskim ekvivalentom Stepincu«.

Sudeći po stajalištima, ali i dobro dokumentiranim izjavama dvojice biskupa, blaženi kardinal Stepinac i vladika Nikolaj, kojega je SPC kanonizirao 2003. godine, doista nisu usporedivi. Vladika Nikolaj Velimirović usred Beograda 1935. godine na Kolarčevu narodnom sveučilištu rekao je sljedeće: »Nacionalizam je srpski najstariji u Evropi, stariji je 600 godina od evropskog. Ali ne samo da je najstariji, već je i savršeniji, jer je jevanđelski i organski. Evropski nacionalizam rođen je u buntu i očajanju, dok je svetosavski nacionalizam započet i ostvaren u tišini i radosti stvaranja. Najzad se Evropa umorila od strašnih i stoletnih borbi i napora i u toj zamorenosti mnogi njeni sinovi digli su ruke sasvim, ne samo od crkve, nego i od vere hrišćanske. Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi Hitleru, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija i jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sv. Sava (…). Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Evropi« (Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, Beograd, 1935. {i 1938.}, str. 27.-28.). Vladika Nikolaj, iste godine kada su u Trećem Reichu doneseni rasni zakoni, o Hitleru je dakle imao samo riječi hvale te se nije libio usporediti nacističkoga vođu Hitlera s ni manje ni više nego utemeljiteljem SPC-a i duhovnim otcem Srba svetim Savom.

Blaženi Alojzije Stepinac naprotiv, samo četiri mjeseca nakon što je preuzeo službu zagrebačkoga nadbiskupa, u ožujku 1938. godine katoličkoj mladeži govorio je o opasnosti i zabludama nacionalizma: »I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe« (Batelja, J., Blaženi Alojzije Stepinac - Svjedok Evanđelja ljubavi, knjiga 2, Zagreb, 2010., str. 47.). Treba spomenuti i glasovitu kardinalovu propovijed u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942., dakle u vrijeme NDH-a, u kojoj je blaženik oštro osudio rasizam: »Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija« i »svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka« (isto, str. 391.).

Iz samo letimičnoga uvida u povijesne činjenice vidljivo je da glasnogovornik SPC-a vladika bački Irenej doista ima pravo kad tvrdi da se kanonizirani svetitelj SPC-a Nikolaj Velimirović i blaženi Alojzije Stepinac ne mogu uspoređivati. Za vladiku Nikolaja Hitler je čovjek koji je »poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju«, a za kardinala Stepinca Hitler je osoba od koje se Hrvati »nemaju dobru nadati«, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941. Ostaje činjenica da hrvatski blaženik kardinal Stepinac nije nikada veličao ni srpskoga kralja ni ustaškoga poglavnika ni jugokomunističkoga maršala.

U priopćenju Svetoga sinoda SPC-a nalazi se falsificirana tvrdnja kojom se Alojziju Stepincu pripisuje nešto što on nikada nije zapisao. U priopćenju stoji da je kardinal Stepinac napisao da »'bizantsko Pravoslavlje' predstavlja 'prokletstvo Europe'«, što je falsificiranje činjenica i povijesti. Naime, Stepinac u svom dnevniku nije napisao da »bizantsko pravoslavlje predstavlja prokletstvo Europe«, nego: »šizma je najveće prokletstvo Europe« (Dnevnik, 28. ožujka 1941.), što zasigurno nije isto. Ovdje nije mjesto za produbljivanje dogmatsko-eklezijalnoga pitanja šizme u povijesti kršćanstva, ali zasigurno nema sumnje da je šizma kao čin dijeljenja protivna Kristovoj želji da svi budu jedno.

Takvo falsificiranje dokumenata začuđuje i žalosti tim više što priopćenje SPC-a potpisuje vladika bački Irenej, član Mješovitoga povjerenstva HBK-a i SPC-a koje ima zadaću zajednički razmotriti ulogu blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, koji samim time treba biti osjetljiv za točnost povijesnih činjenica.

U istoj rečenici u kojoj priopćenje SPC-a falsificira Stepinčeve riječi zapisane u Dnevniku 28. ožujka 1941. navodi se nadalje da je blaženik napisao da su »Hrvati i Srbi, sledstveno, dva nespojiva svijeta«. Opet fabriciranje i falsificiranje. Točan citat iz Stepinčeva Dnevnika od 28. ožujka 1941. glasi ovako: »Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim.«

Te riječi treba gledati u kontekstu konkretnoga povijesnoga iskustva u kojem su se Hrvati i Srbi nalazili. Stepinac je samo iznosio svoje razmišljanje o stanju u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj su Hrvati i Srbi rješenje svoga političkoga pitanja doista gledali s pozicija sjevernoga i južnoga pola. Dok je za Srbe Kraljevina SHS (1918. - 1929.) i Kraljevina Jugoslavija (1929. - 1941.) postala zapravo ispunjenje političkih planova o velikoj Srbiji, za Hrvate je ta tvorevina bila mjesto žandarskih batinanja rodoljuba, šestosiječanjske diktature nakon ubojstva narodnih poslanika u beogradskom parlamentu, sveukupnoga društvenoga i ekonomskoga propadanja naroda te pravoslavnoga prozelitizma.

Stepinčeva tvrdnja: »Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol« ne donosi nikakav moralni sud o Srbima, nego je to stajalište čovjeka koji razmišljajući nad događajima kojima je bio svjedok zaključuje da se radi o dva naroda različitoga mentaliteta i kulture te društveno-političke povijesti. Ništa drugo. Netko se s tim stajalištem može ne slagati, ali to je pitanje za analizu onodobnih društveno-političkih prilika, a ne za ocjenu onoga tko ih je propitkivao.

Ne može se oteti dojmu da je prošlotjedno priopćenje Svetoga sinoda SPC-a samo izraz dobro smišljene strategije kojom se koristi svaka prilika da se, skrivajući prljavo rublje iz vlastitoga dvorišta, u srpskoj javnosti nastavi izgrađivati iskrivljena slika blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, umjesto da se objektivno i istinoljubivo prikaže njegov život i rad.

Ispiši stranicu