Pepelnica i Stepinčevo u Dubrovniku

Na Pepelnicu (Čistu srijedu) kojom započinje korizma, novo razdoblje u liturgijskoj godini, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je misu u dubrovačkoj katedrali. Obredu pepeljenja u misi pristupili su okupljeni vjernici i uz riječi „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ započeli korizmu.

S obzirom na to da je Pepelnica i dan posta i nemrsa, biskup Uzinić je pozvao vjernike Dubrovačke biskupije da svoj post prikažu Bogu za kršćane u Iraku i Siriji, na što su oni sami pozvali cijelu Crkvu.
 
Kako je u crkvenom kalendaru 10. veljače spomendan bl. Alojzija Stepinca, njegove moći koje se čuvaju u Moćniku dubrovačke katedrale bile su izložene za vrijeme mise, a poslije mise vjernici su u velikom broju pojedinačno pristupili i iskazali štovanje moćima, a preko njih zapravo bl. Alojziju zahvaljujući mu na uslišanim molitvama i preporučujući se i moleći za njegov zagovor. 
 
Iz Papine poruke za korizmu
 
U propovijedi biskup je rekao kako u korizmi treba pomaknuti naglasak  s onoga što (post, molitva, milostinja)  na ono kako, stavljajući postom, molitvom i milostinjom u središte Boga i bližnje, a ne same sebe. Također je istaknuo neke misli iz poruke pape Franje za ovogodišnju korizmu koja je „povlašteno vrijeme u kojemu će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe“.  

Podsjetio je da će se i ove godine u biskupiji organizirati inicijativa „24 sata za Gospodina“, na koju poziva i papa Franjo. Govoreći o Božjem milosrđu prema čovjeku istaknuo je misao da  ono „preobražava čovjekovo srce … i tako ga osposobljava da i on sam bude milosrdan … potičući (ga) na ljubav prema bližnjemu i oživljavajući ono što tradicija Crkve naziva tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.“ Naše razmišljanje o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa treba probuditi našu savjest, „koja je previše uspavana pred dramom siromaštva.“



Tim razmišljanjem ulazimo u samu „srž evanđelja, gdje Bog siromašnima na poseban način iskazuje milosrdnost.“ „U siromahu, naime, Kristovo tijelo 'ponovo postaje vidljivo u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih… kako bismo ga prepoznali, dotakli i za nj se brižno skrbili'. Nečuveno je i skandalozno otajstvo činjenica da se u povijesti nastavlja patnja Nevinog Jaganjca … to više kad je siromah brat ili sestra u Kristu koji trpe zbog svoje vjere.“
 
Ipak, nastavio je biskup govoriti o papinoj poruci, „najbjednijim se siromahom pokazuje onaj koji ne prihvaća da ga se takvim promatra. Vjeruje da je bogat, ali je zapravo najsiromašniji od svih. On je to zato što je rob grijeha, koji ga tjera da koristi bogatstvo i moć ne zato da služe Bogu i drugima, već zato da zatomi u sebi duboku svijest da i ona sam nije ništa drugo već siromašni prosjak. …

Ta zaslijepljenost ide pod riku s oholim delirijem svemoći, u kojem zlokobno odzvanja onaj đavolski 'bit ćete kao bogovi' (Post 3, 5) koji je korijen svakog grijeha. Taj delirij može poprimiti također društvene i političke oblike, kao što su to pokazali totalitarizmi 20. stoljeća, i kao što to pokazuju ideologije jednoumlja i tehnoznanosti, koji teže tome da učine Boga nevažnim, a čovjeka svedu na mnoštvo koje treba instrumentalizirati.  Mogu to danas pokazati također strukture grijeha vezane uz model lažnog razvoja utemeljenog na idolatriji novca, koja dobrostojeće pojedince i najbogatija društava čini ravnodušnim prema sudbini siromašnih te im zatvaraju svoja vrata.“
 
„Korizma u ovoj jubilejskoj godini je … za sve pogodno vrijeme da mogu konačno izići iz svoje egzistencijalne otuđenosti zahvaljujući slušanju Božje riječi i djelima milosrđa. Ako tjelesnim djelima milosrđa dotičemo Kristovo tijelo u braći i sestrama potrebnim hrane, odjeće, stana, pohoda, duhovna djela – savjetovati, poučavati, opraštati, opominjati, moliti – izravnije se dotiču naše grešnosti.

Zato se tjelesna i duhovna djela nikad ne smiju razdvajati. Naime, upravo dotičući u bijedniku tijelo raspetoga Isusa, grešnik može primiti na dar svijest da je on sam siromašni prosjak. Na taj način 'oholi', 'moćni', 'bogati' o kojima se govori u Veliča imaju priliku osjetiti da su nezasluženo ljubljeni od raspetoga, koji je također za njih umro i iskrsnuo. … Ali uvijek ostaje opasnost da, zbog sve veće zatvorenosti Kristu, koji u siromahu nastavljaju kucati na vrata njihova srca … na kraju sami sebe osude na pad u onaj vječni bezdan samoće koji je pakao.“
 
„Nemojmo izgubiti ovo vrijeme korizme pogodno za obraćenje!“, pozvao je biskup preporučujući sve zagovoru Blažene Djevice Marije.
 
Postimo i molimo za kršćane u Siriji i Iraku
 
U drugom dijelu propovijedi biskup je vjernike upoznao s pozivom kršćana Sirije i Iraka koji mole sve kršćane: „Molite i postite da nam se Gospodin smiluje“ i Papinske zaklada za pomoć Crvi u nevolji  koja je pod geslom: „Želiš li jedan dan nositi križ? Na Pepelnicu moli i posti za Irak i Siriju“ Pepelnicu  proglasila svjetskim danom molitve za mir u Siriji i Iraku.

Potaknuti i papinom izja vom u netom predstavljenoj korizmenoj poruci da je „nečuveno … i skandalozno otajstvo činjenica da se u povijesti nastavlja patnja Nevinog Jaganjca … to više kad je siromah brat ili sestra u Kristu koji trpe zbog svoje vjere“, kazao je biskup, danas se i mi u Dubrovniku i Dubrovačkoj biskupiji želimo odazvati ovom pozivu i namijeniti današnji post i molitvu za njih. Uz to je biskup najavio kako će se tijekom ovogodišnje korizme u svim župama Dubrovačke biskupije organizirati prikupljanje novčane pomoći za kršćane Sirije i Iraka kako bi im se i konkretno pomoglo.
 
Što je bl. Alojzije rekao na sv. Vlaha 1941. godine u Dubrovniku?
 
Dalje je biskup Uzinić podsjetio kako smo i mi bili progonjeni kršćani, a osoba koja simbolizira to vrijeme, a koja i u posljednje vrijeme diže oko sebe puno prašine, je bl. Alojzije Stepinac. Umjesto da govori o njemu, biskup Uzinić je kazao kako će dozvoliti „njemu da on, prigodno uz Godinu sv. Vlaha, progovori nama“. Citirao je tako ulomke iz njegove propovijedi na sv. Vlaha 1941.:
 
„Tradicionalna, vjekovna svečanost sv. Vlaha, koja se svake godine na ovako svečan način slavi u ovom našem starodrevnom Dubrovniku, mogla bi se površnom promatraču našeg doba pričiniti kao nešto preživjelo, suvišno i neumjesno. Čovjek naime naših dana kao da ne pozna drugo nego ono što dohvati svojim tjelesnim osjetilima.



Za njega je dobro samo ono što godi njegovim tjelesnim očima. Za njega je istinito samo ono što godi njegovim niskim strastima. Čovjek naših dana je poput leptira, koji nemirno vrluda od cvijeta do cvijeta, a da na koncu ostane praznih rukava. Čovjek duha ide dublje. On je poput pčele koja ide u dubinu cvijeta, da izvadi iz njega ono što je najbolje i najslađe, istinsku hranu i miris meda.
 
Za čovjeka duha, svetkovina sv. Vlaha je ne samo simbol prošle slave i veličine grada Dubrovnika nego i živi izvor vaše životne snage kroz vjekove…
 
Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine, postupat pravde, postulat časti i ponosa…
 
Vas je tradicija sv. Vlaha… toliko utvrdila u odluci da ustrajete u onome što ste vjekovima iskusili i spoznali kao dobro i spasonosno…
 
Tradicija dakle sv. Vlaha nije prazan simbol … nego kao što vi ispravno shvaćate, ona vas upućuje na živu snagu katolicizma, koji je u stanju i danas, kao i prije toliko vjekova, da učini sretnim ne samo vaš starodrevni grad, nego i čitav hrvatski narod koji se njome ponosi. Međutim, treba li da uprem na veći dokaz o toj životnoj snazi, nego li je sama ova sveta jubilarna godina, koja pokazuje i dokazuje, da ni patnje kroz trinaest stoljeća nisu u stanju slomiti narod, koji je svoju sudbinu vezao o pećinu Kristove Crkve.


 
Svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine. Ali ono je istodobno i postulat pravde. … Konačno, svetkovanje dana sv. Vlaha za vas je postulat časti i ponosa! … Vjerno ste čuvali tradiciju sv. Vlaha, tako bogatu i lijepu. I zato vjerujemo da će je i dalje pratiti blagoslov s neba!“
 
Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi.

Ispiši stranicu