Otkrivena naslovna crkva u Rimu bl. Alojzija Stepinca
„Glas Koncila“ prenio je vijest o otkriću veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Nevena Pelicarića o nevjerojatnom kardinalskom putu blaženika i dodjeljivanja rimske naslovne crkve. Od svibnja ove godine intenzivno je pretraživao pet nedavno otvorenih arhiva pape Pija XII.
Ova gotovo nevjerojatna priča o vjerojatno jedinom kardinalu u povijesti Katoličke Crkve koji kao da nije imao svoju naslovnu crkvu u Rimu započinje prvim dokumentom u kojem se njegovo ime spominje u kontekstu kardinalskoga grimiza. Riječ je o teleksu prodržavnoga tajnika Svete Stolice za opće poslove i budućega pape Pavla VI. mons. Giovannija Battiste Montinija otpravljenom u studenom 1952. godine u sjedište Apostolske nuncijature u Beograd s informacijom da je papa Pio XII. odlučio na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. tadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa i krašićkoga uznika nadbiskupa Alojzija Stepinca kreirati kardinalom i uvrstiti u Kardinalski zbor.
Vremenski taj niz zatvara se gotovo 70 godina kasnije, krajem kolovoza 2020. godine, kada smo pronašli dokument koji zaključuje ovu priču o rimskoj naslovnoj crkvi kardinala Stepinca.
Tisućljetna tradicija i propis kanonskoga prava
Tijekom svih tih godina, za života kardinala Stepinca, pa i kasnije tijekom njegova čašćenja kao sluge Božjega te tijekom procesa beatifikacije i još aktivnoga procesa kanonizacije – nikada nije otkriven podatak o tome koja je bila njegova naslovna crkva u Rimu. Čini se da nikomu od brojnih stručnjaka koji su radili na njegovim kauzama, kao ni Stepinčevim biografima, nije zapelo za oko to odstupanje od normalnoga i uobičajenoga, dapače za svakoga kardinala i obveznoga podatka: naslovljenik koje je crkve u Rimu bio blaženik Stepinac? Zainteresirali smo se stoga na svaki mogući način pronaći koja je to crkva bila ili morala biti.
Ni jedan Stepinčev biograf ni stručnjaci koji su radili na njegovim kauzama nisu otkrili podatak o tome koja mu je naslovna crkva u Rimu pripadala kao imenovanomu kardinalu
Na upit kako to da nije poznata naslovna crkva bl. Stepinca često smo dobivali lakonski odgovor da »mu nije ni bila dodijeljena« ili da je »bio lišen slobode pa nikada nije mogao doći u Rim da uđe u posjed, i da stoga nikada nije ni dobio naslovnu crkvu pa o tome zato nema evidencije«. Upozoravajući ih da to nije moguće; čak i da to ne bi bilo po kanonskom pravu, odgovor je znao biti da bi »takav podatak nakon toliko istraživanja Stepinčeva života zasigurno morao biti poznat do sada« ili »da mu crkva sigurno nije ni bila dodijeljena«.
Takva bi situacija bila u potpunosti u suprotnosti s normom Kanonskoga zakonika koja izrijekom obvezuje da svaki kardinal dobije svoju titularnu crkvu u Rimu. Naime, kanonsko pravo nalaže: »Rimski Prvosvećenik dodijelit će kardinalu iz reda kardinala prezbitera ili kardinala đakona titularnu crkvu ili đakonat u Gradu.«
Jednostavno, bili smo uvjerenja da kardinal Stepinac nije mogao biti kreiran kardinalom a da mu nije dodijeljena titularna crkva u Rimu. Time bi on ušao u kontradikciju s osnovnom funkcijom svakoga kardinala – birati papu – jer ne bi sačinjavao dio rimskoga klera. Da svakomu kardinalu biva dodijeljena naslovna crkva u Rimu, čime fiktivno dobiva prebivalište u Rimu te se inkardinira u rimski kler i tako stječe pravo ulaska u konklavu i biranja novoga pape – tisućljetna je tradicija i propis kanonskoga prava.
Nigdje imenovana naslovna crkva
Stepinac je bio i ostao kardinal, bez obzira na činjenicu da zbog svojega utamničenja nikada nije dospio u Rim, nije pred papom ispovjedio vjeru, prisegnuo na vjernost njemu i njegovim nasljednicima, od njega nije preuzeo kardinalski biret, kardinalski prsten ni bulu imenovanja te nikada nije ušao u posjed svoje naslovne crkve – što je sve inače redovita obveza kardinala kad ih se kreira.
Pokušavajući pronaći Stepinčevu naslovnu crkvu, podatak od davnina neraskidivo vezan uz ime svakoga kardinala Svete rimske Crkve, nailazili smo na zid na svakom koraku. Koliko smo uspjeli utvrditi, ni na jednom popisu ili u bilo kojem javno dostupnom dokumentu, biografiji ili drugoj knjizi o Stepincu nije objavljeno koja je bila naslovna crkva koju je papa Pio XII. odredio za njega. Što smo dublje ulazili u taj naizgled vrlo jednostavan problem te što smo više pitanja postavljali i otvarali veći broj dokumenata, to je sve jasnije postajalo da se radi o pravom misteriju na koji nismo mogli pronaći odgovor.
Uobičajeni javni izvori koji u normalnim situacijama moraju sadržavati taj podatak – poput vatikanskoga dnevnoga lista »L’Osservatore Romano«, službenoga glasila Svete Stolice »Acta Apostolicae Sedis« ili službenoga godišnjaka »Annuario Pontificio« – nisu ga imali.
Na dan konzistorija na kojem su kreirana 24 nova kardinala »L’Osservatore Romano« spominje njihova imena, a u sljedećim danima i titularne crkve dodijeljene nekima od novoizabranih kardinala, no potonje se ne čini za Stepinca! Službeno glasilo Svete Stolice za 1953. godinu objavljuje informaciju da je Stepinac kreiran kardinalom, ali samo spominje da ga je papa uvrstio u red kardinala prezbitera, ne imenujući – kako je uobičajeno – njegovu naslovnu crkvu u Rimu.
Godišnjak »Annuario Pontificio« od 1953. do 1960. konzistentno navodi Stepinca među kardinalima, kao kardinala prezbitera, ali na mjestu titularne crkve samo stoje tri točkice (»…«), što je jedini takav slučaj, uz napomenu da je »spriječen«.
Pristup nedavno otvorenim vatikanskim arhivima
Tijekom najstrožih mjera izolacije i obustave svih aktivnosti zbog pandemije COVID-19 u Italiji i Vatikanu u proljeće 2020. iskoristili smo vrijeme da bismo pretragom na internetu došli do dostupnih cjelovitih podataka o svim konzistorijima od 15. stoljeća (konzistoriji do 1456. godine nemaju potpune informacije). Utvrdili smo da u posljednjih više od 500 godina gotovo ni jedan kardinal nije bio valjano kreiran a da odmah nije bio inkardiniran u rimski kler dodjelom i naslovne crkve u Rimu. Gotovo jedina iznimka u tom polutisućljetnom nizu koja je trajala godinama (od 1953. do smrti 1960.) bio bi kardinal Stepinac – što smo zaključili nemogućim. Time smo se učvrstili u odluci pronalaska toga podatka.
U jednoj kutiji dokumenata Pija XII. Ureda liturgijskih ceremonija koji su se odnosili na konzistorij 1953. godine pronađen je ključan dokument: »Dodjela naslova novih uzoritih«. To je dokument iz kojega se uspjelo utvrditi da sadrži ime naslovne crkve određene za novokreiranoga kardinala Alojzija Stepinca. Riječ je o crkvi Sancti Pauli in Arenula, odnosno San Paolo alla Regola.
Krenuli smo potom tražiti malo dublje. S obzirom na to da je papa Franjo 6. ožujka 2020. otvorio arhive nastale tijekom pontifikata Pija XII., zatražili smo pristup i dokumentima koji do sada nisu bili javno dostupni i nikada nisu bili ni pretraživani ni objavljeni. Tako smo potražili informacije u Kongregaciji za kauze svetih, Kongregaciji za biskupe, u tajništvu Kardinalskoga zbora, u Apostolskom arhivu te u povijesnom arhivu I. i II. sekcije Državnoga tajništva (za opće poslove i za odnose s državama). I nigdje nismo bili uspješni. Svi dokumenti koji su pribavljeni bavili su se činjenicom da je nadbiskup zagrebački kreiran kardinalom i uvršten u Kardinalski zbor, ali nigdje nije bilo spomena njegove naslovne crkve.
U tekstu Stepinčeve bule, kao što smo to i očekivali, doista nije bilo reference na titularnu crkvu u Rimu. To nas je, međutim, uputilo na pretraživanje arhive Ureda liturgijskih ceremonija Vrhovnoga Svećenika, konkretno spisa koji su se odnosili na pripremu konzistorija 1953. godine.
Otkriće u dokumentu Prefektura apostolskih ceremonija
I doista, u jednoj kutiji dokumenata Pija XII. koji su se odnosili na taj konzistorij pronađen je ključan dokument: »Dodjela naslova novih uzoritih«. To je jedini dokument koji smo uspjeli pronaći i za koji smo uspjeli utvrditi da sadrži ime naslovne crkve određene za novokreiranoga kardinala Stepinca: Sancti Pauli in Arenula, odnosno San Paolo alla Regola.
Riječ je o dokumentu pisanom strojem, na zaglavlju tadašnje Prefekture apostolskih ceremonija, ali bez datuma i potpisa. Dokument je u obliku arka papira dimenzija A3, preklopljenog na A4, kao knjiga. Na prvoj stranici nalazi se popis 15 kardinala (među njima i Stepinac), s određenim naslovnim crkvama; na drugoj stranici je ostatak od devet kardinala s njihovim naslovima; na trećoj stranici istog arka papira je »Uputa monsinjorima ceremonijarima za pratnju novih uzoritih«. I upravo je ta treća strana bila ključna u određivanju značenja toga dokumenta.
Naime, uobičajena je praksa da papinski ceremonijar, titulom majstor papinskih ceremonija, nakon najave održavanja konzistorija i kreiranja novih kardinala pripremi popis prijedloga za naslovne crkve s popisa slobodnih, koje nisu u tom trenutku »zauzete« živućim kardinalima. U Rimu postoji 279 naslovnih crkava, a kardinala je, nakon konzistorija održanog 28. studenoga 2020. godine, trenutno 229. Uvijek, dakle, postoji »rezerva« za nova imenovanja, ponajprije stoga što se pojedine crkve tradicionalno »čuvaju« za kardinale iz pojedinih zemalja. Kad pripremi svoj prijedlog, majstor ceremonija podnosi ga svetomu otcu na odobrenje, i ponekad papa izmijeni ponešto i određenomu kardinalu dodijeli drugu crkvu. U nekim se slučajevima prvi nacrt baci, a u nekima se pronađe u arhivi.
Provjera nalaza
Valjalo je stoga provjeriti je li citirani dokument neki od prijedloga ili je nastao nakon Papina odobrenja, dakle je li riječ o konačnom popisu crkava dodijeljenih novoizabranim kardinalima. Upravo je stoga bitna treća stranica dokumenta jer sadrži uputu koji će monsinjor biti u pratnji kojega kardinala i pomoći mu kad prilazi papi da pred njega klekne i iz njegovih ruku primi biret, prsten i bulu. Ta činjenica – prema riječima kako trenutačnoga tako i bivšega majstora papinskih ceremonija – jamči da je riječ o popisu koji je već odobrio sveti otac. Riječ je, dakle, o dokumentu koji se priprema u obliku radnoga podsjetnika za djelatnike Ureda liturgijskih ceremonija, i to dan ili dva prije održavanja konzistorija.
Od 24 kreiranih kardinala na svečanosti kreacije kardinala 29. listopada 1953. nije samo Stepinac izostao s liturgijske ceremonije, no oni koji su doputovali na skupnoj su ceremoniji preuzeli bule sa svojim naslovnim crkvama. Svi kardinali s popisa kreiranih na tom konzistoriju preuzeli su baš onu crkvu koja im je bila dodijeljena prema citiranom dokumentu, osim jednoga koji također nije bio nazočan na svečanosti, a riječ je o tadašnjem nadbiskupu Gniezna i primasu Poljske Stefanu Wyszynskom. Naime, on je nakon puštanja iz zatvora dolaskom u Rim u svibnju 1957. godine preko tadašnjega prefekta Kongregacije za sjemeništa i sveučilišta kardinala Giuseppea Pizzarda uputio svetomu otcu posebnu i osobnu molbu da mu se umjesto predviđene S. Quirico e Giulitta dodijeli Santa Maria in Trastevere. Zahtjev je odmah odobren te je kardinal Wyszynski već 18. svibnja 1957. pred svetim otcem položio propisanu kardinalsku zakletvu i ušao u posjed svoje naslovne crkve.
Upotpunjen životni mozaik blaženika
Upravo sve navedeno, okrunjeno i tim podatkom da je nađeni popis bio valjan, dodatno i konačno pridonosi vjerodostojnosti pronađenoga dokumenta, prema kojem je papa za kardinala Stepinca kao naslovnu crkvu odredio San Paolo alla Regola. Zaključujemo, dakle, da bi i kardinal Stepinac – da se ikada pojavio u Rimu – preuzeo tu crkvu. Ovim otkrićem vjerujemo da smo još jednim kamenčićem upotpunili životni mozaik toga izuzetnoga čovjeka i vjernoga pastira Crkve.
Konačno, kao da dosad opisano nije dovoljno čudno: ovaj slijed događaja ima i svoj začudan finale. Papa Pio XII. umro je u listopadu 1958. godine te ga je na konklavi okupljenoj istoga mjeseca naslijedio kardinal Roncalli, kreiran na istom konzistoriju. Papa Ivan XXIII. praktički odmah, već za 15. prosinca 1958., saziva svoj prvi konzistorij i na njemu kreira 23 nova kardinala, među njima i apostolskoga nuncija u Italiji Giuseppea Fiettu.
Taj nam podatak ne bi bio zanimljiv da papa nije kardinalu Fietti dodijelio upravo za Stepinca određenu crkvu San Paolo alla Regola, i to za Stepinčeva života – što se nije moglo ni smjelo dogoditi.
U razgovoru s aktualnim i bivšim majstorom ceremonija, kao i djelatnicima Ureda za liturgijske ceremonije, suočeni s tim podatkom u nevjerici su odmahivali glavama. U to doba je Uredom ravnao »povijesni« majstor ceremonija mons. Enrico Dante, koji je na tom mjestu više od 20 godina služio trojici papâ. Radilo se o čovjeku kojega prati reputacija radoholika, te ga se i danas – više od 50 godina kasnije – sjećaju kako po reformi i ustroju Ureda tako i po njegovoj fanatičnoj preciznosti.
Čini se da je mons. Dante jednostavno »zaboravio preseliti« Stepincu dodijeljenu crkvu s popisa »slobodnih« na popis »zauzetih« naslovnih kardinalskih crkava. Njegovi nasljednici danas vele da bi to mogla biti jedina pogrješka u čitavu njegovu radu.
Crkva u blizini negdašnjega židovskoga geta
Crkva San Paolo alla Regola nalazi se u povijesnom središtu Rima, u neposrednoj blizini negdašnjega židovskoga geta i vrlo je važna u rimskoj povijesti i povijesti Katoličke Crkve. Na njezinu mjestu već u IV. stoljeću nalazila se ranija crkva koja je komemorirala mjesto na kojem je apostol sv. Pavao živio i radio, gdje je bila očuvana i njegova ćelija. Riječ je o razdoblju u kojem je on – s obzirom na to da je, iako Židov, bio rimski građanin (civis romanus) sa svim građanskim pravima – bio doveden iz Jeruzalema u Rim 60. ili 61. godine da se protiv njega vodi kazneni postupak sukladno rimskom pravu. Bio je na »uvjetnoj slobodi« u kući na mjestu gdje se danas nalazi crkva te se mogao ograničeno kretati. Smatra se da je upravo na tom mjestu sv. Pavao napisao neke svoje poslanice, i to Kološanima, Filemonu, Efežanima i Filipljanima.
Nova crkva izgrađena je u XIII. stoljeću, a potom ju je zamijenila aktualna barokna crkva iz 1740. godine. Crkva je izgrađena u bogatom baroknom stilu, prepuna prekrasnoga dekorativnoga mramora. Desno od glavnoga oltara nalazi se zasebna kapelica nazvana Schola Sancti Pauli, puno skromnijega i gotovo asketskoga uređenja. Upravo u toj kapelici želja je postaviti mramornu ploču koja bi komemorirala činjenicu da je prvi kardinalski naslovljenik te crkve trebao biti – da je mogao stići u Rim – nadbiskup zagrebački kardinal bl. Alojzije Stepinac.
Ova gotovo nevjerojatna priča o vjerojatno jedinom kardinalu u povijesti Katoličke Crkve koji kao da nije imao svoju naslovnu crkvu u Rimu započinje prvim dokumentom u kojem se njegovo ime spominje u kontekstu kardinalskoga grimiza. Riječ je o teleksu prodržavnoga tajnika Svete Stolice za opće poslove i budućega pape Pavla VI. mons. Giovannija Battiste Montinija otpravljenom u studenom 1952. godine u sjedište Apostolske nuncijature u Beograd s informacijom da je papa Pio XII. odlučio na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. tadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa i krašićkoga uznika nadbiskupa Alojzija Stepinca kreirati kardinalom i uvrstiti u Kardinalski zbor.
Vremenski taj niz zatvara se gotovo 70 godina kasnije, krajem kolovoza 2020. godine, kada smo pronašli dokument koji zaključuje ovu priču o rimskoj naslovnoj crkvi kardinala Stepinca.
Tisućljetna tradicija i propis kanonskoga prava
Tijekom svih tih godina, za života kardinala Stepinca, pa i kasnije tijekom njegova čašćenja kao sluge Božjega te tijekom procesa beatifikacije i još aktivnoga procesa kanonizacije – nikada nije otkriven podatak o tome koja je bila njegova naslovna crkva u Rimu. Čini se da nikomu od brojnih stručnjaka koji su radili na njegovim kauzama, kao ni Stepinčevim biografima, nije zapelo za oko to odstupanje od normalnoga i uobičajenoga, dapače za svakoga kardinala i obveznoga podatka: naslovljenik koje je crkve u Rimu bio blaženik Stepinac? Zainteresirali smo se stoga na svaki mogući način pronaći koja je to crkva bila ili morala biti.
Ni jedan Stepinčev biograf ni stručnjaci koji su radili na njegovim kauzama nisu otkrili podatak o tome koja mu je naslovna crkva u Rimu pripadala kao imenovanomu kardinalu
Na upit kako to da nije poznata naslovna crkva bl. Stepinca često smo dobivali lakonski odgovor da »mu nije ni bila dodijeljena« ili da je »bio lišen slobode pa nikada nije mogao doći u Rim da uđe u posjed, i da stoga nikada nije ni dobio naslovnu crkvu pa o tome zato nema evidencije«. Upozoravajući ih da to nije moguće; čak i da to ne bi bilo po kanonskom pravu, odgovor je znao biti da bi »takav podatak nakon toliko istraživanja Stepinčeva života zasigurno morao biti poznat do sada« ili »da mu crkva sigurno nije ni bila dodijeljena«.
Takva bi situacija bila u potpunosti u suprotnosti s normom Kanonskoga zakonika koja izrijekom obvezuje da svaki kardinal dobije svoju titularnu crkvu u Rimu. Naime, kanonsko pravo nalaže: »Rimski Prvosvećenik dodijelit će kardinalu iz reda kardinala prezbitera ili kardinala đakona titularnu crkvu ili đakonat u Gradu.«
Jednostavno, bili smo uvjerenja da kardinal Stepinac nije mogao biti kreiran kardinalom a da mu nije dodijeljena titularna crkva u Rimu. Time bi on ušao u kontradikciju s osnovnom funkcijom svakoga kardinala – birati papu – jer ne bi sačinjavao dio rimskoga klera. Da svakomu kardinalu biva dodijeljena naslovna crkva u Rimu, čime fiktivno dobiva prebivalište u Rimu te se inkardinira u rimski kler i tako stječe pravo ulaska u konklavu i biranja novoga pape – tisućljetna je tradicija i propis kanonskoga prava.
Nigdje imenovana naslovna crkva
Stepinac je bio i ostao kardinal, bez obzira na činjenicu da zbog svojega utamničenja nikada nije dospio u Rim, nije pred papom ispovjedio vjeru, prisegnuo na vjernost njemu i njegovim nasljednicima, od njega nije preuzeo kardinalski biret, kardinalski prsten ni bulu imenovanja te nikada nije ušao u posjed svoje naslovne crkve – što je sve inače redovita obveza kardinala kad ih se kreira.
Pokušavajući pronaći Stepinčevu naslovnu crkvu, podatak od davnina neraskidivo vezan uz ime svakoga kardinala Svete rimske Crkve, nailazili smo na zid na svakom koraku. Koliko smo uspjeli utvrditi, ni na jednom popisu ili u bilo kojem javno dostupnom dokumentu, biografiji ili drugoj knjizi o Stepincu nije objavljeno koja je bila naslovna crkva koju je papa Pio XII. odredio za njega. Što smo dublje ulazili u taj naizgled vrlo jednostavan problem te što smo više pitanja postavljali i otvarali veći broj dokumenata, to je sve jasnije postajalo da se radi o pravom misteriju na koji nismo mogli pronaći odgovor.
Uobičajeni javni izvori koji u normalnim situacijama moraju sadržavati taj podatak – poput vatikanskoga dnevnoga lista »L’Osservatore Romano«, službenoga glasila Svete Stolice »Acta Apostolicae Sedis« ili službenoga godišnjaka »Annuario Pontificio« – nisu ga imali.
Na dan konzistorija na kojem su kreirana 24 nova kardinala »L’Osservatore Romano« spominje njihova imena, a u sljedećim danima i titularne crkve dodijeljene nekima od novoizabranih kardinala, no potonje se ne čini za Stepinca! Službeno glasilo Svete Stolice za 1953. godinu objavljuje informaciju da je Stepinac kreiran kardinalom, ali samo spominje da ga je papa uvrstio u red kardinala prezbitera, ne imenujući – kako je uobičajeno – njegovu naslovnu crkvu u Rimu.
Godišnjak »Annuario Pontificio« od 1953. do 1960. konzistentno navodi Stepinca među kardinalima, kao kardinala prezbitera, ali na mjestu titularne crkve samo stoje tri točkice (»…«), što je jedini takav slučaj, uz napomenu da je »spriječen«.
Pristup nedavno otvorenim vatikanskim arhivima
Tijekom najstrožih mjera izolacije i obustave svih aktivnosti zbog pandemije COVID-19 u Italiji i Vatikanu u proljeće 2020. iskoristili smo vrijeme da bismo pretragom na internetu došli do dostupnih cjelovitih podataka o svim konzistorijima od 15. stoljeća (konzistoriji do 1456. godine nemaju potpune informacije). Utvrdili smo da u posljednjih više od 500 godina gotovo ni jedan kardinal nije bio valjano kreiran a da odmah nije bio inkardiniran u rimski kler dodjelom i naslovne crkve u Rimu. Gotovo jedina iznimka u tom polutisućljetnom nizu koja je trajala godinama (od 1953. do smrti 1960.) bio bi kardinal Stepinac – što smo zaključili nemogućim. Time smo se učvrstili u odluci pronalaska toga podatka.
U jednoj kutiji dokumenata Pija XII. Ureda liturgijskih ceremonija koji su se odnosili na konzistorij 1953. godine pronađen je ključan dokument: »Dodjela naslova novih uzoritih«. To je dokument iz kojega se uspjelo utvrditi da sadrži ime naslovne crkve određene za novokreiranoga kardinala Alojzija Stepinca. Riječ je o crkvi Sancti Pauli in Arenula, odnosno San Paolo alla Regola.
Krenuli smo potom tražiti malo dublje. S obzirom na to da je papa Franjo 6. ožujka 2020. otvorio arhive nastale tijekom pontifikata Pija XII., zatražili smo pristup i dokumentima koji do sada nisu bili javno dostupni i nikada nisu bili ni pretraživani ni objavljeni. Tako smo potražili informacije u Kongregaciji za kauze svetih, Kongregaciji za biskupe, u tajništvu Kardinalskoga zbora, u Apostolskom arhivu te u povijesnom arhivu I. i II. sekcije Državnoga tajništva (za opće poslove i za odnose s državama). I nigdje nismo bili uspješni. Svi dokumenti koji su pribavljeni bavili su se činjenicom da je nadbiskup zagrebački kreiran kardinalom i uvršten u Kardinalski zbor, ali nigdje nije bilo spomena njegove naslovne crkve.
U tekstu Stepinčeve bule, kao što smo to i očekivali, doista nije bilo reference na titularnu crkvu u Rimu. To nas je, međutim, uputilo na pretraživanje arhive Ureda liturgijskih ceremonija Vrhovnoga Svećenika, konkretno spisa koji su se odnosili na pripremu konzistorija 1953. godine.
Otkriće u dokumentu Prefektura apostolskih ceremonija
I doista, u jednoj kutiji dokumenata Pija XII. koji su se odnosili na taj konzistorij pronađen je ključan dokument: »Dodjela naslova novih uzoritih«. To je jedini dokument koji smo uspjeli pronaći i za koji smo uspjeli utvrditi da sadrži ime naslovne crkve određene za novokreiranoga kardinala Stepinca: Sancti Pauli in Arenula, odnosno San Paolo alla Regola.
Riječ je o dokumentu pisanom strojem, na zaglavlju tadašnje Prefekture apostolskih ceremonija, ali bez datuma i potpisa. Dokument je u obliku arka papira dimenzija A3, preklopljenog na A4, kao knjiga. Na prvoj stranici nalazi se popis 15 kardinala (među njima i Stepinac), s određenim naslovnim crkvama; na drugoj stranici je ostatak od devet kardinala s njihovim naslovima; na trećoj stranici istog arka papira je »Uputa monsinjorima ceremonijarima za pratnju novih uzoritih«. I upravo je ta treća strana bila ključna u određivanju značenja toga dokumenta.
Naime, uobičajena je praksa da papinski ceremonijar, titulom majstor papinskih ceremonija, nakon najave održavanja konzistorija i kreiranja novih kardinala pripremi popis prijedloga za naslovne crkve s popisa slobodnih, koje nisu u tom trenutku »zauzete« živućim kardinalima. U Rimu postoji 279 naslovnih crkava, a kardinala je, nakon konzistorija održanog 28. studenoga 2020. godine, trenutno 229. Uvijek, dakle, postoji »rezerva« za nova imenovanja, ponajprije stoga što se pojedine crkve tradicionalno »čuvaju« za kardinale iz pojedinih zemalja. Kad pripremi svoj prijedlog, majstor ceremonija podnosi ga svetomu otcu na odobrenje, i ponekad papa izmijeni ponešto i određenomu kardinalu dodijeli drugu crkvu. U nekim se slučajevima prvi nacrt baci, a u nekima se pronađe u arhivi.
Provjera nalaza
Valjalo je stoga provjeriti je li citirani dokument neki od prijedloga ili je nastao nakon Papina odobrenja, dakle je li riječ o konačnom popisu crkava dodijeljenih novoizabranim kardinalima. Upravo je stoga bitna treća stranica dokumenta jer sadrži uputu koji će monsinjor biti u pratnji kojega kardinala i pomoći mu kad prilazi papi da pred njega klekne i iz njegovih ruku primi biret, prsten i bulu. Ta činjenica – prema riječima kako trenutačnoga tako i bivšega majstora papinskih ceremonija – jamči da je riječ o popisu koji je već odobrio sveti otac. Riječ je, dakle, o dokumentu koji se priprema u obliku radnoga podsjetnika za djelatnike Ureda liturgijskih ceremonija, i to dan ili dva prije održavanja konzistorija.
Od 24 kreiranih kardinala na svečanosti kreacije kardinala 29. listopada 1953. nije samo Stepinac izostao s liturgijske ceremonije, no oni koji su doputovali na skupnoj su ceremoniji preuzeli bule sa svojim naslovnim crkvama. Svi kardinali s popisa kreiranih na tom konzistoriju preuzeli su baš onu crkvu koja im je bila dodijeljena prema citiranom dokumentu, osim jednoga koji također nije bio nazočan na svečanosti, a riječ je o tadašnjem nadbiskupu Gniezna i primasu Poljske Stefanu Wyszynskom. Naime, on je nakon puštanja iz zatvora dolaskom u Rim u svibnju 1957. godine preko tadašnjega prefekta Kongregacije za sjemeništa i sveučilišta kardinala Giuseppea Pizzarda uputio svetomu otcu posebnu i osobnu molbu da mu se umjesto predviđene S. Quirico e Giulitta dodijeli Santa Maria in Trastevere. Zahtjev je odmah odobren te je kardinal Wyszynski već 18. svibnja 1957. pred svetim otcem položio propisanu kardinalsku zakletvu i ušao u posjed svoje naslovne crkve.
Upotpunjen životni mozaik blaženika
Upravo sve navedeno, okrunjeno i tim podatkom da je nađeni popis bio valjan, dodatno i konačno pridonosi vjerodostojnosti pronađenoga dokumenta, prema kojem je papa za kardinala Stepinca kao naslovnu crkvu odredio San Paolo alla Regola. Zaključujemo, dakle, da bi i kardinal Stepinac – da se ikada pojavio u Rimu – preuzeo tu crkvu. Ovim otkrićem vjerujemo da smo još jednim kamenčićem upotpunili životni mozaik toga izuzetnoga čovjeka i vjernoga pastira Crkve.
Konačno, kao da dosad opisano nije dovoljno čudno: ovaj slijed događaja ima i svoj začudan finale. Papa Pio XII. umro je u listopadu 1958. godine te ga je na konklavi okupljenoj istoga mjeseca naslijedio kardinal Roncalli, kreiran na istom konzistoriju. Papa Ivan XXIII. praktički odmah, već za 15. prosinca 1958., saziva svoj prvi konzistorij i na njemu kreira 23 nova kardinala, među njima i apostolskoga nuncija u Italiji Giuseppea Fiettu.
Taj nam podatak ne bi bio zanimljiv da papa nije kardinalu Fietti dodijelio upravo za Stepinca određenu crkvu San Paolo alla Regola, i to za Stepinčeva života – što se nije moglo ni smjelo dogoditi.
U razgovoru s aktualnim i bivšim majstorom ceremonija, kao i djelatnicima Ureda za liturgijske ceremonije, suočeni s tim podatkom u nevjerici su odmahivali glavama. U to doba je Uredom ravnao »povijesni« majstor ceremonija mons. Enrico Dante, koji je na tom mjestu više od 20 godina služio trojici papâ. Radilo se o čovjeku kojega prati reputacija radoholika, te ga se i danas – više od 50 godina kasnije – sjećaju kako po reformi i ustroju Ureda tako i po njegovoj fanatičnoj preciznosti.
Čini se da je mons. Dante jednostavno »zaboravio preseliti« Stepincu dodijeljenu crkvu s popisa »slobodnih« na popis »zauzetih« naslovnih kardinalskih crkava. Njegovi nasljednici danas vele da bi to mogla biti jedina pogrješka u čitavu njegovu radu.
Crkva u blizini negdašnjega židovskoga geta
Crkva San Paolo alla Regola nalazi se u povijesnom središtu Rima, u neposrednoj blizini negdašnjega židovskoga geta i vrlo je važna u rimskoj povijesti i povijesti Katoličke Crkve. Na njezinu mjestu već u IV. stoljeću nalazila se ranija crkva koja je komemorirala mjesto na kojem je apostol sv. Pavao živio i radio, gdje je bila očuvana i njegova ćelija. Riječ je o razdoblju u kojem je on – s obzirom na to da je, iako Židov, bio rimski građanin (civis romanus) sa svim građanskim pravima – bio doveden iz Jeruzalema u Rim 60. ili 61. godine da se protiv njega vodi kazneni postupak sukladno rimskom pravu. Bio je na »uvjetnoj slobodi« u kući na mjestu gdje se danas nalazi crkva te se mogao ograničeno kretati. Smatra se da je upravo na tom mjestu sv. Pavao napisao neke svoje poslanice, i to Kološanima, Filemonu, Efežanima i Filipljanima.
Nova crkva izgrađena je u XIII. stoljeću, a potom ju je zamijenila aktualna barokna crkva iz 1740. godine. Crkva je izgrađena u bogatom baroknom stilu, prepuna prekrasnoga dekorativnoga mramora. Desno od glavnoga oltara nalazi se zasebna kapelica nazvana Schola Sancti Pauli, puno skromnijega i gotovo asketskoga uređenja. Upravo u toj kapelici želja je postaviti mramornu ploču koja bi komemorirala činjenicu da je prvi kardinalski naslovljenik te crkve trebao biti – da je mogao stići u Rim – nadbiskup zagrebački kardinal bl. Alojzije Stepinac.
Neven Pelicarić
Ispiši stranicu
