Nadbiskup Jurić: Nevini moraju trpjeti

Abraham imao je dva sina: jedan od ropkinje, drugi od slobodne. I onaj od ropkinje progonio je sina od slobodne. Slika, možemo reći, čovječanstva. Podijeljenost. Ljudi se ne dijele ni na rase, ni na klase, ni na istok, ni na zapad, kako to izgleda u prvi mah. Nije to bitna podjela. Bitna podjela u čovječanstvu jest između onih koji žive kao robovi tijela, grijeha i onih koji žive u slobodi djece Božje. Radi toga i sukobi, radi toga i progonstva, sve to skupa često se događa neprotumačivo. Jer, često baš, nevini moraju trpjeti.

Pa se pitamo: čemu i zašto? Sv. Pavao reče da će oni koji hoće živjeti podložni Kristu, trpjeti progonstvo. Isus je sam rekao: „Progonili su mene, progonit će i vas.“ Izgleda da je to, dakle, nekakov zalog, il' određeno, da onaj koji želi živjeti pobožno bude proganjan. Sukob onog slobodnog i onog roba.

Ne čudimo se onda da je sam Sin Božji u svom životu doživljavao progonstvo, konačno i smrt. Ali je interesantna to, da htjeli ili ne htjeli, oni koji gone nevinog, protjernju nevinog, gnjave, muče, zlostavljaju, htjeli ili ne htjeli, konačno priznaju njegovu nevinost u onome zbog čega ga okrivljuju. Sina Božjeg su okrivljivali Židovi i sudili zato što je rekao da je Sin Božji. I tužili ga kao kralja: „Čini se kraljem.“ A on je bio i jest i Sin Božji i Kralj, samo njegovo kraljevstvo nije odavde, reče on: sasvim drukčije je naravi. To nije kraljevstvo koje zarobljuje, koje potčinja, nasilje donosi. Kraljevstvo slobode djece Božje. „Jest, ja sam kralj“, potvrdio je i sam Pilat.

A sudac Pilat došao je do spoznaje i izjavio je: „Nevin je!“ A što iza toga? Priznaje ga nevinim, a ipak ga sudi, pa ipak ga daje bičevati! Koja nedosljednost kad je u pitanju pravednik, nevin koji mora trpjeti zato što pokušava i nastoji živjeti kao slobodno dijete Božje. Evo danas molimo za dobročinitelje, i znane i neznane, i žive i mrtve koji mole i žrtvuju se na ovu nakanu, da bi naš dragi kardinal blage uspomene Alojzije bio proglašen blaženim. Sutra jest godišnjica njegove osude. U ovom času se sjetimo da nama baš ne trebaju puno dokazi za njegovu nevinost, jer je stvar posve očita. Htjeli ili ne htjeli, doći će čas kad će svi priznati na sudu Božjemu nevinost nevinih i oni koji su ih progonili. „Pa gle, to su oni koje smo mi zlostavljali, sudili nepravedno, a gle ubrojeni su među sinove Božje.“ Na svoju sramotu će morati priznati.

A nastupit će tada svjedoci iz Ninive, obraćeni i svjedoci koji su puno morali žrtvovati da dođu do istine kao kraljica sJuga. Nastupit će toliki svjedoci da optuže one koji su istinu znali i nisu je htjeli priznati o nevinome. No Bog često ne čeka taj zadnji čas suda nego čini to već u ovome životu, i za ovog našeg kratkog vijeka takav je slučaj s našim blagopokojnim Kardinalom. Jest, već oni koji su ga sudili i progonili, možemo reći, da su ga kanonizirali time što su naglašavali njegovu krivicu koja nije postojala, nego je zapravo bila krepost. Vjernost Kristu, vjernost Crkvi, zauzimanje za nevine, za slabe, čuvanje vjere, vjernosti svetoj Crkvi, obrana svog naroda i njegove čestitosti. To je njegova krivica. A da li to može biti krivica u očima poštenog čovjeka? Tako da možemo reći da oni koji su ga sudili, već su ga kanonizirali.

Eto, mi smo doživjeli, možemo reći barem tako, neslužbenu kanonizaciju njegovu iz ustiju Kristovog namjesnika. Toliko puta ga je spomenuo s poštovanjem, i u ovoj crkvi, i na Hipodromu i u Rimu. Tako da oni koji su ga uporno proglašavali zločincem, i to još i danas čine, Bogu će odgovarati radi svojih protivljenja istini poznatoj i priznatoj. I mi smo svjedoci kad se susretnemo i s inozemnim ljudima kako je ta kleveta i laž još prisutna u svijetu. Zato moramo moliti da to Bog dragi sve to stavi na pravo mjesto. Kleveta protiv njega, sveca, nevinog čovjeka, pravednika Božjeg. No mi, moleći za njega i za njegovu kanonizaciju, braćo moja, znate da molimo i za sebe. Možemo reći da je malo koji svetac, pravednik, toliko postao simbol svog naroda kao što je to Alojzije Stepinac.

Jer postoji i priznanje Svetog Oca njemu, kao vjernom sinu Crkve, koji je radi te vjernosti podnio i osudu i zatvor, i sve to skupa. Možemo reći da je izražen kao simbol naroda iz kojega je nikao, jer taj narod podnosi klevete, nepravde, nasilja i bezakonja već decenijima radi svoje poslovične vjernosti svetoj Crkvi i Svetoj Stolici. Na sudu Božjem će se trebati, ali opravdati se neće moći, koji su tolika bezakonja i klevete bacili na ovaj narod radi njegove vjernosti Crkvi, kao što su bacili na Alojzija Stepinca i proglasili ga zločincem.

Uporno ponavljaju da je on zločinac, da bi mogli opravdati svoje teze kako je ovaj narod kao narod zločinac. Nismo sveci. Grešni smo ljudi. Da, to je istina. Ali reći da je čitav narod zločinac, to je zaista, zaista strašna kleveta. A ta se uporno ponavlja protiv ovog naroda i pozadina svega toga, braćo moja, mogu s uvjerenjem reći, jest, jest krivica tog naroda što je vjeran Kristu i njegovoj Crkvi. Zato velim, mi smo tako tjesno povezani s likom našega pokojnog kardinala Stepinca.

On je zaista simbol ovoga naroda iz kojega je izišao. Simbol njegov baš u povijesnom ovom času. Zato nam je potrebna njegova službena kanonizacija, da bi pred čitavim svijetom konačno kod ljudi dobre volje bile laži o njemu i o ovom narodu raskrinkane. Jedan pokojni franjevac jednom zgodom je rekao: „Nismo sveci, grešni srno ljudi, ali među nama ipak ima svetaca.“ Mislio je on na svete članove svoje provincije. Možemo reći s pravom u ovom teškom povijesnom času za ovaj naš narod: „Jesmo grešni.“ Pojedinac možda napravi i zlodjelo ili što ne dolikuje.

Ali, braćo moja, u ovom času, možemo reći, između nas ima svetaca. Ima svetaca koji slijede svijetli lik svetog našeg blagopokojnog kardinala, čovjeka koji je ostao vjeran Bogu i Crkvi, Evanđelju dokraja, i koji je opraštao svojim neprijateljima. Za vrijeme pohoda svetog Oca bilo je tu ljudi stranih i dobre volje, a i onih kojih  nisu  došli dobre volje.  Očito su neki otišli pokisli zbog toga jer nisu doživjeli ono što su očekivali: kakav škandal, kakav atentat, i  koješta  toga. Pa su tražili prigodu da bi se nekako opet nabacili na ovaj narod, da bi mu pridjenuli neku krivicu.

Jedan mi je naš svećenik u Rimu pripovijedao, da mu je jedan novinar rekao: „O, papa je dao Hrvatima lekciju kad im je rekao da moraju oprostiti i moliti oproštenje.“ A ovaj je na to smireno njemu rekao: „A jeste li vi zapazili da je na tu riječ čitav onaj narod pljeskao? I to vama ništa ne govori?“

Da taj narod, komu se kaže da treba da oprosti i da moli oproštenje ako je što zla učinio, plješće u tom času na riječi Svetog Oca. Što to znači? Nismo kao narod zločinci, niti  zločinački  narod,  nego  narod koji iskreno želi živjeti u miru sa svakim, svim ljudima. I spremni smo opraštati i možemo navesti, ne desetke, stotine slučajeva u ovom teškom ratu, divnih primjera, i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, našeg naroda, kako je nakon strašnih nasilja što ih je podnio i kad mu je sve uništeno bilo i možda njegovi poklani, sposoban bio oprostiti. Nismo sveci, grešni smo ljudi, ali među nama zaista ima svetaca.

Zato neka je Bog proslavljen u tome, neka je Gospodin slavljen za tu veliku milost što je dao ovom narodu da je u ovoj teškoj kušnji ostao vjeran Bogu, svojoj Crkvi, i trudi se da ostane uza sve svoje slabosti vjeran Evanđelju. Evo, u tome nam je primjer, uzor i potkrepa divni lik našeg blagopokojnog Kardinala. Zato nastavimo i dalje, i molitvama svojim i žrtvama, podupirati to sveto djelo, da ga čim prije ugledamo i službeno na oltarima, da bi zasjao njegov lik konačno pred svim ljudima dobre volje, da shvate da se radilo o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu, nevino suđenome, da se radilo o liku sveca, čovjeka Crkve, Božjeg čovjeka, i da je on onaj koji je utjecao i na ovaj narod, da taj narod i dalje ostane Bogu svome vjeran, svetoj Crkvi i Kristovom namjesniku.

U opereti što ju je skladao u Splitu 1940. godine pokojni maestroJosip Fulgozi, u prizoru kada se vraćaju poslanici od svetog oca Ivana VIII. iz Rima, a dočeka ih, to poslanstvo, i knez Branimir i narod, starac Višeslav hvali Boga, jer, kaže ovo je uzvišeni čas u kojemu imam osjećaj da je cijeli narod postao jedno srce i jedna duša, okupljena oko Svetog Oca i svoga kneza.

Braćo i sestre, zaista smo se osjetili kao narod Božji, kao jedna duša, okupljena oko Svetog oca. Jest, bili su i predstavnici naše vlasti, tada i naše države. Jest, možemo reći i oko svoje vlasti, ali ima knez ovog naroda koji je bio njegov, duhovni možemo reći vođa, ne samo dok je živio, nego će ostati i unaprijed, a to je kardinal Stepinac koji je nadahnjivao ovaj narod u danima teških progonstava, ulijevao mu nadu, snagu, koji ga je bodrio svojim primjerom dok je i sam patio, koji ga sada svojim zagovorom štiti i zagovara kod Boga.

I narod okupljen oko Svetog Oca, okupljen tu oko tog divnog lika, pokazao je svoju jednodušnost da je jedno srce i jedna duša. Gospodine, daj nam milost po zagovoru Sluge tvoga našeg dragog nadbiskupa Alojzija da zaista ovaj narod ostane i unaprijed okupljen oko Svetog Oca, okupljen oko lika ovog našeg zagovornika, zaista jedno srce, jedna duša, da ostane i postane zaista, Božji narod koji živi u slobodi djece Božje.

Ispiši stranicu