Nadbiskup Alojzije Stepinac i hrvatska družba „Kćeri milosrđa“

Foto: Nadbiskup Stepinac s djecom sirotišta Sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, u Hrv. Leskovcu, 2.VIII.1941. prigodom 50. obljetnice osnutka Družbe.

Ovim recima htjeli bismo navesti nekoliko podataka više o počecima Družbe „Kćeri milosrđa“ u Zagrebu i zagrebačkoj nadbiskupiji , to više što su ti poceci vezani s jedne strane uz ime nadbiskupa Antuna Bauera i Alojzija Stepinca, s druge pak uz ime Č. M. Marije od Propetog Isusa rođ. Petković , utemeljiteljice Družbe „Kćeri milosrđa“.

„Kćeri milosrđa“ i njihova utemeljiteljica došle su u Zagreb god. 1931. Srdačno ih je primio i velikodušno potpomagao tadašnji nadbiskup msgr. A. Bauer. Prvo njihovo prebivalište bilo je u tada siromašnom predgrađu zvanu Prekrižje, a malo zatim, uz Nadbiskupovu pomoć, dođoše u srce grada, najprije u Vlašku, a onda u Martićevu ulicu, kao „podstanarke“ nadbiskupske palače. U proljeće 1938. bila je otvorena njihova treća kuća, u Šestinama, koja je u stvari zamijenila onu prvotnu u Prekrižju.

Koliko nam je pozna­to, prvi se osobni susret mons. Stepinca, imenovana nadbiskupom-koadjutorom 1934. godine, s tim sestrama zbio tijekom god. 1935. Vjerujemo da je on ubrzo od svoga prethodnika saznao što „Kćeri milosrđa“ znače u njihovoj nadbiskupiji. I sam nadbiskup Bauer ostao je veoma djelotvorno vezan uz mladu Družbu sve do 1937, tj. sve do svoje smrti. Msgr. Stepinac postao je nadbiskupom zagrebačkim u prosincu 1937, a 8. svibnja 1938, na svoj četrdeseti rođendan, nalazi se u Šestinama, gdje blagoslivlje i otvara novu kuću sestara „Kćeri milosrđa“, znakovito odmah nazvanu „Nazaret“. Bilo je to veliko slavlje za sestre, za njihovu dječicu (napose za prvopričesnike), i za samoga Nadbiskupa. Njemu u čast sestre su spremile i prigodnu akademiju pod temom „Moć majčine molitve“: tj. majka Barbara moli za svećenički poziv svoga sina. Uz Nadbiskupa bili su nazočni Č. Majka Marija, utemeljiteljica, tajnik Franjo Šeper, dugogodišnji šestinski župnik dr. Ivan Dukić, te mnoštvo puka. Sve ove pojedinosti doznajemo iz „kronike“ sestarske kuće, koja nam i inače svjedoči kako je nadbiskup Stepinac rado posjećivao onaj kutić svoje nadbiskupije .

Utemeljiteljica Družbe "Kćeri milosrđa" potom je češće, zbog raznih razloga, iz tadašnjih udaljenih Šestina posjećivala Zagreb. God. 1939. povjerila je Nadbiskupu zagrebačkom svoju nakanu o pohodu svojih prvih „misionarki“ u Argentinu , što je on dobro razumio i potvrdio. Još prije putovanja preko oceana Marija je htjela sudjelovati na velikom hodočašću hrvatskih katolika u Rim, što su ga predvodili naši biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem. Htjela je iskoristiti tu prigodu da u Rimu pospješi odobrenje Družbe i njezinih ustanova, pri čemu joj je opet nadbiskup Stepinac pomogao svojom uglednom riječi. Od tada nije prošlo ni pet godina, i „Kćeri milosrđa“ dobile su tzv . „decretum laudis - pohvalnu odluku“ od strane Svete stolice (1944).

Kroz slijedeća desetljeća, između 1940. i 1966, zbili su se mnogi i veliki događaji, bilo u životu nadbiskupa Stepinca bilo u povijesti Družbe „Kćeri milosrđa“, uključujući i blaženu smrt naših protagonista: Nadbiskup je umro 1960., a Marija Petković u Rimu 1966. Danas i on i ona uživaju velik glas svetosti. A dok je kardinal Stepinac proživljavao zadnji dio svoga zemaljskog vijeka kao zatočenik u rodnom Krašiću, izmijenio je s „Kćerima milosrđa“ više pisama. Jedno od tih donosimo ovdje u prijepisu iz izvornika (fotokopije): čini nam se osobito značajnim, jer ga je Nadbiskup uputio sestrama u Šestine prigodom 25-godišnjice njihova dolaska u Nadbiskupiju zagrebačku:
  Drage časne sestre!
Primio sam vaše cijenjeno pismo kojim mi saopćujete da slavite 25. godišnji jubilej dolaska vaše Družbe u zagrebačku nadbiskupiju. I četvrt vijeka puno je u tom kratkom ljudskom životu, kad veli Sveto Pismo: „Svako je tijelo travka“.

I ja se radujem zajedno s vama, iako sam tijelom odsutan. Za budućnost vam pak ne želim ništa drugo, nego da dišete duhom Nazareta, koje ime nosi i vaša kuća u Šestinama. Tada će sve biti dobro. I Crkva naime ne želi si ništa drugo na blagdan Svete Obitelji nego ono,što izražava u misnoj molitvi toga dana: „Gospodine Isuse Kriste, Ti si bio Mariji i Josipu podložan i posvetio si kućni život neizrecivim krepostima; daj da se uz pomoć obiju poučimo uzorom Tvoje Svete Obitelji i s Njom postignemo vječnu zajednicu“.

Ako u vašoj zajednici bude vladala onako duboka poniznost, kao u Svetoj Obitelji; onakvo pouzdanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu; onakvo vjerno obdržavanje svetih pravila, kao što je tamo obdržavanje zakona Božjega; onakva strpljivost u svim kušnjama života; onako skrušena i topla molitva Bogu svaki dan, onda će vaša draga Družba cvasti i rasti svaki dan Bogu na slavu i svetoj Crkvi na korist, dok ne postigne punine, predviđene u nedokučivoj providnosti Božjoj.

Ništa zato što ste danas stisnute i pritisnute bezbožnim progonstvom. Već je poganski rimski car Marko Aurelije upoznao veliku istinu, kad je rekao: „Može netko biti posve Božji čovjek, a ipak ostati nepoznat na svijetu“. Bog naime sudi samo po jednom: po nakani srca. Gdje je srce puno Boga, sve je dobro, makar se prema vani ništa ne zapažalo. Nastavite dakle radom u tom duhu, pa će se i za sve vas moći jednom ponoviti ona stara riječ: „Magna vixit, nibil dixit“. Ništa doduše nije rekao ovaj ili onaj, ali se životom pokazao kao velik čovjek. Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu svima

Alojzije kard. Stepinac
nadbiskup zagrebački  

Ispiši stranicu