Mons. Oblak: Mala sjećanja na slugu Božjega Alojzija kardinala Stepinca

Mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, rođen je 8. prosinca 1919. u Velom Ratu, na Dugom otoku. Za svećenika je zaređen 5. kolovoza 1945. Izabran za naslovnog biskupa Flaviade 30. travnja 1958., i posvećen kao pomoćni biskup 6. srpnja 1958. Od 20. kolovoza 1969. vodi, upravlja i posvećuje zadarsku Crkvu. Za Glasnik Sluge Božjega i na radost njegovih čitatelja, nadbiskup Oblak je ovim riječima opisao svoje dojmove i svjedočanstvo o Sluzi Božjemu:

U naslovu je redovito zbijen sadržaj napisa. Nikad nisam bio u blizini Sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga. Nikad nisam s njime riječ izmijenio. On se je ipak uprisutnjivao u moj život izdaleka, nečujno i nezaboravno. Zato i naslov 'Mala sjećanja'. Spomenut ću neke zgode.

Prvi puta sam čuo za njega kao srednjoškolac. Na stranicama dnevnika „Hrvatska Straža“ čitao sam o njegovu imenovanju nadbiskupom koadjutorom u Zagrebu. Prvi put sam ga vidio kao sjemeništarac, u blagovaonici Sjemeništa u Šibeniku. Sluga Božji je predvodio hrvatsko nacionalno hodočašće u Isusovu domovinu Palestinu. Hodočasnički parobrod pristao je u Šibeniku i zadržao se neko vrijeme u luci.

Sluga Božji je pohodio Sjemenište. Bio sam na dnu blagovaonice, suprotno od mjesta gdje se je on zadržao. Mlad, mršav, uspravan, u biskupskoj reverendi, s crvenom kapicom na glavi, križem na prsima, crvenim pojasom opasan. Takvim sam ga zapamtio. Ravnatelj nam ga je predstavio i pozdravio ga. Nadbiskup nam je uputio nekoliko riječi pozdrava i poticaja.

Završetak moga bogoslovskog života, pri završetku rata, doveo me je s drugim kolegama iz Đakova u Zagreb. I opet jedno viđenje iz daleka. I opet u blagovaonici Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Jedne večeri bio je Nadbiskup na večeri s poglavarima, za poglavarskom stolom, i s bogoslovima. Sve je protekla kao na najuobičajenijoj večeri.

Ne dugo nakon toga Nadbiskupov susret sa svim bogoslovima, u prisutnosti rektora dr. Franje Šepera, u dvorani „Vijenac“. Bili su to dani povlačenja i bijega iz Hrvatske prema Sloveniji i Austriji. Osjećalo se rasulo, strah, neizvjesnost. Psihoza je bila teška, napeta u iščekivanju nepoznatog. Partizani su na vratima grada. Poznate su bile njihove bezbožne značajke. Vojska se povlačila i brojni građani. Pridružio im se i pokoji svećenik i bogoslov. Nadbiskup je došao među bogoslove izreći svoje svjedočanstvo: „Ja ostajem u Zagrebu“. To je bio najrječitiji govor bogoslovima što im je činiti, kako se ponijeti. Nadbiskup nije umanjio težinu časa. I nikome nije nametnuo odluku, poći ili ostati. Zasvjedočio je vlastitu odluku, javno i jasno.

Taj mi je sudbonosni čas nezaboravan. U Nadbiskupovu nastupu sabrala se sva njegova osobnost: smiren, Bogu predan, vjeran svojoj pastirskoj službi i svojoj Nadbiskupiji. Pastir ne ostavlja svoga stada, ne bježi kad vidi lopova i vuka koji dolaze klati, ugrabiti i rastjerati ovce. Pastir dobri daje život za ovce (usp. Iv 10). Nadbiskup je nerazdvojiv od svoga hrvatskog naroda, baš u kriznome času. Svjedoči rodoljublje trpljenja. Pripravan sučeliti se s novom, nesklonom stvarnosti, društvenom i političkom, koja će se odraziti na cjelokupan religiozno-crkveni život u Hrvatskoj cijeloj.

Zasigurno, njegov dolazak medu bogoslove budućnost Crkve zagrebačke i Crkve u Hrvata - nije bio improviziran. Sazreo je taj susret u Nadbiskupovoj molitvi i meditaciji i pastirskoj odgovornosti. I za mnoge je bio odlučujući. Blagoslovan i za mene i moju odluku ostati.

Početkom srpnja 1945. godine sudjelovao sam na zavjetnome zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu. Doživio sam Nadbiskupa kao stvarnog hodočasnika, pješaka. Na tome hodočašću je propovijedao mons. dr. Smiljan Čekada. Ali sutradan navečer, na završetku hodočašća, ispred svoje katedrale u Zagrebu, na trgu prepunom vjernika, Nadbiskup je govorio. On je jasno i odlučno upozorio na već očite, bezbožne značajke nove vlasti. Pamtim iz njegove propovijedi ove stihove partizanske pjesmice: „Nosim kapu na tri roga/i borim se protiv Boga.“

Kad je započeo Nadbiskupov sudski proces bio sam vjeroučitelj na gimnaziji u Šibeniku. Novine i radio huškali su i poticali „narodne“ peticije, da se „zločinac“, „kolaboracionist“, „neprijatelj“ strogo kazni i osudi. U njemu se je sudilo Katoličkoj Crkvi. Mučna je bila situacija. Trebalo je izdržati u takvoj atmosferi dolaziti u „partizansku“ školu i predavati vjeronauk. Rijetko se je tko od profesora usudio saobraćati s vjeroučiteljem. Pogledavali smo se u šutnji.

Prvi mi je prišapnuo vijest dana, da je Osuđenik imenovan kardinalom, kanonik Janko Penić kad sam po drugi put bio student u Zagrebu. Osjetio sam da je moralna snaga snažnija od fizičke. Papa Pio XII. je pred cijelom Crkvom i čitavim svijetom posvjedočio za Pravednika. Zna se kako je reagirala ondašnja jugoslavenska vlada u Beogradu - prekidom diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.

Za vrijeme Nadbiskupova tamnovanja u Lepoglavi i zatočeništva u Krašiću rijetko je koja vijest doprla do mene u Šibenik i potom u Zadar. Ipak od vremena do vremena netko se je uspio probiti do njega u Krašić i od njega prenijeti poruku, posebice poruku vjernosti svećenicima u godinama kampanje za učlanjenje u tzv. Svećenička udruženje, poticanog, kontroliranog i manipuliranoga od komunističkog režima. Kardinalov je stav pridonio da je Udruženje ostalo u Hrvatskoj posve beznačajno i malobrojno. Isto tako i u Nadbiskupiji zadarskoj.

Iz toga doba kao mladi svećenik dobio sam šapirografirane propovijedi. Pisac nije bio označen. Usmeno se prenosilo da su to Kardinalove propovijedi. Na prvi mah mi se činile suhe, različite od ondašnje propovijedničke literature. Te su propovijedi bile izričito biblijske. Još u ono vrijeme novost. Kardinal je pružio pravu hranu svećenicima i Božjem puku. Kardinal je živio od riječi Božje. II. vatikanski sabor mu je dao pravo.

Kao pomoćni biskup blpk. Mate Garkovića, nadbiskupa, predstavljao sam Nadbiskupiju zadarsku na Kardinalovu pogrebu. Otputovao sam iz Zadra u Zagreb a da se nije znalo gdje ni kako će biti pokopan.

Pogreb u zagrebačkoj prvostolnici doživio sam kao priznanje i zahvalnost ne samo Crkve zagrebačke nego cjelokupne Crkve u Hrvata i sveopće Crkve Katoličke u izaslanstvu inozemnih biskupa i dolaskom bečkoga kardinala Königa koji je na putu doživio prometni udes. Od Kardinalove se smrti dnevno molim Presvetom Trojstvu da proslavi svoga vjernog slugu. A Sluzi Božjemu preporučam naš hrvatski narod, život i vjeru.

Sluga Božji Alojzije kardinal Stepinac na sebi je ponio časno jedno vrijeme teško i povijesno. On je svojim svjedočkim trpljenjem proveo Crkvu u Hrvata kroz njezino svjedočko trpljenje za svoga Gospodina, u vjernosti Petrovu nasljedniku na zemlji.
Crkva u Hrvata, baš na ispitu rafiniranog progonstva, sačuvala je svoj identitet vjernosti Bogu, pobožnosti Gospi, zajedništva s Papom.

To su pokazala slavlja 1300. ljeta pokrštenja Hrvata u Solinu, Ninu, Biskupiji kod Knina i Mariji Bistrici.

Narod hrvatski i Crkva u Hrvata promjenom društveno-političkih prilika u Hrvatskoj i cijeloj Srednjoj i Istočnoj Europi prešle su u novo, odgovorno razdoblje svoga života koje nije bez novih teškoća i opasnosti. Posljedice traju. Baš one u duhu i mentalitetu i navikama. Mnoge su vrednote porušene. Pred nama je razdoblje duhovno-moralne obnove. Nimalo lako i kratkoročno.

Nepokolebivi, načelni lik Sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca kako se držati i živjeti evanđeoska moralna načela u javnom, društvenom, političkom, kulturnom životu, primjenjivati ih u sredstvima javnog priopćavanja, televiziji, radiju i štampi, kao i u životu obitelji  i pojedinaca, svima nam je putokaz u služenju moralnoj obnovi svoga hrvatskog naroda.

Njegova beatifikacija neće biti samo službeno priznanje Crkve za njegovu prošlost nego trajni GOVOR za našu sadašnjost i budućnost.

Ispiši stranicu