Mons. dr. Juraj Batelja o pismima Piu XII.

Mons. dr. Juraj Batelja o pismima Piu XII.
Srpski patrijarh Porfirije za HRT: Kardinala Stepinca ne može se sagledavati u crno-bijeloj tehnici
 
U petak, 19. ožujka 2021. patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije u izjavi za HRT između ostaloga upitan je i o patrijarhu Irineju i njegovim stavovima oko kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca, kojeg je opisao kao “ustaškog vikara”, Porfirije je rekao da je Irinej samo izrazio nedoumice u vezi s kanonizacijom Stepinca te da je potom formirana komisija, ne samo kao izraz odluke pape Franje, nego kao produkt dogovora između Irineja i pape Franje.
“Mi smo imali plodan rad u toj komisiji. Nažalost, svaka strana je ostala na svojim pozicijama”, rekao je Porfirije.
Dodao je kako “u rukama ima pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su duboko problematična”.
“To ne znači da on nije živio u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-bijeloj tehnici, ali bilo kako bilo, rad te komisije je bio veoma plodonosan. Mi smo razgovarali o nekoj temi u ovom trenutku koja je važna za Katoličku Crkvu, a koja je problem za nas, vrlo otvoreno, vrlo bratski, bez povišenih tonova, i imam dojam da je svatko bolje upoznao razloge one druge strane”, rekao je Porfirije.
 
Mons. Batelja o pismima bl. Alojzija Stepinca papi Piju XII.
Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. prof. dr. sc. Juraj Batelja na predstavljanju svoje nove knjige „U Gospodina polažem svoje nade“ – prilozi za životopis svećenika Josipa Vranekovića, u nedjelju 21. ožujka u Krašiću, odgovorio je na navode patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija o „duboko problematičnim mjestima“ u pismima bl. Alojzija Stepinca papi Piju XII.
Mons. Batelja se nakon samog predstavljanja knjige osvrnuo na intervju patrijarha Porfirija za Hrvatsku radioteleviziju. Njegov odgovor prenosimo u cijelosti.
„Patrijarh Porfirije dobro bi učinio da je u svom TV intervjuu 19. ožujka naveo mjesta koja on ocjenjuje da su duboko problematična. A ako ostavi ovako nedorečeno, ostaje dojam podvojenosti u hrvatskoj javnosti i među katoličkim vjernicima.
Ne vjerujem da može biti patrijarhova namjera da se stvara nepovjerenje između katolika u Hrvatskoj i Petrova nasljednika u Rimu, i između katolika i bl. Alojzija Stepinca – još manje da želi produbiti nepovjerenje između hrvatskog i srpskog naroda.
O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca.
Zar nadbiskup Stepinac griješi kad moli Papu da bude blizu katoličkim vjernicima u Hrvatskoj?! Zar je problematično to što je informirao Papu o prilikama koje su sudbonosne za Crkvu u njegovom narodu?! Zar se iznevjerio svome zvanju moleći od Pape zaštitu za hrvatski narod i pomoć u očuvanju njegova vjerskog i nacionalnog identiteta?!
Pisma koja je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio Piju XII. odraz su njegove vjere i ljubavi prema hrvatskom narodu. Ako je duboko problematično to što Hrvat želi svoju državu i voli svoju zemlju, onda je duboko problematičan i svaki Hrvat koji svoju državu izgrađuje i voli.
Njegova svetost patrijarh Porfirije pridonio bi mnogo više i povjerenju i pomirenju da je spomenuo kako su vladike SPC-a sve do 1935. godine kad god bi došli i odakle god bi došli u Zagreb odsjedali u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. Ili da je uzeo u obzir da je nadbiskup Stepinac odlazio zagrebačkom pravoslavnom metropolitu čestitati velike blagdane, a metropolit bi takve čestitke uzvratio u Nadbiskupskom dvoru. Ili, da su u selima kroz koja je nadbiskup Stepinac prolazio autom pravoslavni Srbi pravili slavoluke, izlazili na ulice i klicali mu. On bi čak izašao iz auta i u pratnji paroha družio se s pravoslavnim vjernicima.
Pogotovo bi patrijarh pridonio jasnijoj slici stanja u Hrvatskoj da je napomenuo kako su neki pravoslavni intelektualci u Zagrebu izgubili posao ili doživjeli poniženja, među njima i njegov prethodnik vladika Emilijan, jer su na montiranom sudskom postupku 1946. godine htjeli posvjedočiti o ljubavi i pomoći koju je zagrebački nadbiskup pružio Srbima u Drugom svjetskom ratu.
Patrijarh bi više pridonio povijesnoj istini i pomirenju da je spomenuo kako se SPC borila protiv jednakosti katolika i pravoslavaca u Kraljevini Jugoslaviji; da se SPC zalagala za ukinuće Banovine Hrvatske; da je SPC u državnom puču 1941. i sama pripomogla rušenju države kada je osjetila da u njoj gubi dotadašnju poziciju.
Svjestan da Katolička Crkva može biti slobodna samo u slobodnoj državi, nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku. Baš zato ga je sv. Ivan Pavao II. i prozvao najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata. Možemo se s njime samo ponositi i gledati vedro u našu budućnost.“


Ispiši stranicu