Kardinal Kuharić - čovjek Stepinčeva kova i duha

Kad smo u ponedjeljak, 4. ožujka ove 2002. u samostanskoj crkvi sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, sahranjivali časnu Majku Agnetu, kardinal Kuharić je predvodio sprovodno misno slavlje. Nikome od nas prisutnih nije ni na misli bilo, da će za nepuni tjedan dana i on već biti ondje gdje je već bila časna Majka Agneta.

A doista, sljedećeg ponedjeljka, 11. ožujka, i po kardinala Kuharića došao je Gospodin lsus i pozvao ga: »Hodi, pripravio sam ti divne stanove kod Oca!«
Eto, kako li su nedokučivi putovi Božji!

I svih smo ovih dana rado slušali i čitali toliko lijepih i pohvalnih riječi o kardinalu Kuhariću. Mnogo od svega rečenoga bilo je iskreno i istinito, a nešto i nije bilo baš iskreno nego tek onako: uobičajeno, protokolarno, samo iz pristojnosti, ne iz uvjerenja.

I gotovo da me je iznenadilo koliko ga je narod cijenio i volio. Pokazalo se svih dana od njegove smrti do sahrane. Vjerojatno je narod instinktivno osjetio kardinalovu iskrenu ljubav i brigu za maloga čovjeka. A nadbiskup Kuharić i jest posljednja zvijezda velike plejade naših velikih iz onih mučnih, jako mučnih vremena, koja i jesu bila mučna, ali su i podizala naše velike.

A ti naši veliki ne umiru ni onda kad ih mi u grob sahranjujemo!

Ti naši veliki znali su i u onim mučnim i tmurnim vremenima razlikovati dobro od zla, istinu od laži, znali su razlikovati i događaje i ljude. A baš je to, čini se, velika prednost onih velikih.

Ja osobno ne mogu ni misliti niti govoriti o nadbiskupu kardinalu Kuhariću, a da mi odmah ne iskrsnu sjećanja i na onih nekoliko drugih suvremenika, velikih i dragih: nadbiskupa kardinala Šepera, i nadbiskupa kardinala Stepinca, i župnika i dekana u Krašiću Vranekovića. Te su se drage osobe u mojem životu stalno isprepletale. S nadbiskupom Šeperom bio sam blisko povezan još od mojih nižih razreda gimnazije, a s Kuharićem i Vranekovićem našao sam se zajedno u Dječačkom sjemeništu i gimnaziji na Šalati: oni su bili u 8. razredu, a ja u 5. razredu gimnazije.



Naše zajedništvo i prijateljevanje nastavilo se i na Kaptolu u bogosloviji i na fakultetu, sve do dolaska komunističkih partizana iz šuma u Zagreb. Kuharić i Vraneković onog su kobnoga ljeta 1945. bili ređeni za svećenike i od nadbiskupa Stepinca poslani u »krvavu kupelj« komunizma, a ja sam već bio u toj »kupelji« na mojem »križnom putu« od Dravograda na slovensko-austrijskoj granici sve do Prištine i Kosovske Mitrovice na Kosovu.

Kuharić i Vraneković i ja ponovno smo se našli zajedno kao mladi župnici: Kuharić u Rakovom potoku, na Okiću i u Samoboru, Vraneković uz nadbiskupa Stepinca u Krašiću, a ja između njih: u Svetoj Jani, u neposrednoj blizini jednog i drugoga, u samom susjedstvu. Imali smo čak i iste »pse čuvare«.

Bila su to teška, jako teška, ali i sjajna vremena, kad je jedan obični seoski župnik imao za kapelana samog svog Nadbiskupa, i to i te kakvoga! Takvoga da mu i povijest i pošteni dio svijeta i svi razumni ocjenitelji priznaju da je doista bio i velik i svet: Nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac.

Bila su to divna vremena! Teška ali i divna! Tada se je jasno znalo tko je čestit, a tko je ništarija! Neslomivi su tada dolazili do svog izražaja, jer kad se sve oko čovjeka lomi, onda oni neslomivi odskaču! Mi smo se svi stiskali uz našeg Stožernika, uz našeg Neslomivoga: uz krašićkog robijaša a našeg doista Uzoritoga, a on nas je i savjetovao, i upućivao, i vodio, i tješio, i držao nas zajedno, pa nas nisu uspjeli odvući ni ona šaka jada ce-em-daškoga, ni tedeksovci, niti udbaši!

A životnog i pastoralnog jedinstva nema ondje gdje nema iskrenog zajedništva. Kad samo konvencionalno i prigodice pružamo jedni drugima ruke a ostajemo dva udaljena svijeta, tu nema zajedništva, niti razumijevanja, niti iskrene suradnje.

Nadbiskup Stepinac i po njegovim uputama župnik i dekan Joža Vraneković okupljao nas je na tjednim sastancima, na proštenjima i u raznim pastoralnim prigodama.  Grijali  smo se na Stepničevom suncu, a on je tu toplinu i sjaj primao od Gospodina Isusa.



Zlobnici su već i tada govorili za nadbiskupa Kuharića, da on želi glumiti »alter ego« Stepinca. A niti je kardinal Stepinac glumio samoga sebe, niti je itko drugi ikad pokušavao glumiti Stepinca! Niti nadbiskup Kuharić nije pokušavao glumiti Stepinca, ali jest pokušavao biti čovjek Stepinčevoga kova i duha!

S kim si, onakav si, kaže narodna. Čijega si duha, i ti si onakav! A nadbiskup Kuharić i mnogo nas oko njega poprimali smo od kardinala Stepinca onaj čudesni Stepinčev duh, a taj Stepinčev duh zapravo je bio duh Gospodina Isusa. Nadbiskup Stepinac primao ga je od Isusa, a od Stepinca taj je lsusov duh prelazio i na svakog plemenitog i dobrohotnog čovjeka, pa i na nas. Jer zašto bi nam komunisti uopće i bili branili družiti se s nadbiskupom Stepincem? Bojali su se onog Stepinčevog duha. Baš zato su ga i izolirali, da ne bi njegov duh na nas i na narod prelazio i širio se.

Eto tako nadbiskup Kuharić, da je baš i htio, ne bi bio mogao biti drugačiji. Bio je Stepinčevoga duha, ali nije pokušavao imitirati niti nadbiskupa Stepinca niti ikoga drugoga, nego je bio svoj, ali čovjek Stepinčeva kova i duha. I narod je to instinktivno osjećao i pokazivao.

Brzo nakon mučeničke smrti kardinala Stepinca, krašićki župnik i dekan Vraneković - po Božjem je dekretu premješten bio u vječnost, a Kuharića su povijesna zbivanja uzvitlala i uzdigla na sve više i više službe i odgovornosti, ali naša zajedništva nisu bila ni tada prekidana.

Kuharić je iz Samobora otišao u Zagreb za pomoćnog biskupa, a ja sam bio premješten u Karlovac za župnika i dekana. I kad sam se u Karlovcu najljepše snašao i »zalaufao«, kardinal Šeper me je zamolio da hitno odem u Toronto za kapelana teško bolesnom župniku hrvatske župe u Torontu. Bilo mi je teško prihvatiti tu odluku kardinala Šepera, ali biskup Kuharić  savjetovao mi je:  Poslušaj i idi. Idi »mea pace«, mojim blagoslovom.

I premda smo se onoga petka početkom lipnja 1969. Kuharić i ja oprostili kod njega na Kaptolu, on je i sutradan ujutro došao na zagrebački aerodrom ispratiti me, i već za godinu dana došao je posjetiti me u Torontu.

I jest tada ondje proplakao! Plakao je i nadbiskup Kuharić i ja i sve ono golemo mnoštvo torontskih Hrvata. Nadbiskup Kuharić plakao je od tuge što nas je onako mnogo u tuđini, a mi smo plakali od radosti što nas je po prvi put posjetio naš hrvatski nadbiskup iz domovine.

I branio me je nadbiskup Kuharić pred onim teroristima na Markovom trgu. I kad ja nisam smio doći ni svom ocu na sprovod, nadbiskup Kuharić došao je na sprovod mojeg oca mjesto mene. I više puta nas je ondje u tuđini posjećivao i on iz Zagreba i kardinal Šeper iz Vatikana, a kardinal Stepinac i dekan Vraneković s neba su nas tješili i štitili.

Ti hrabri i plemeniti ljudi ostaju mi u srcu kao da smo još uvijek zajedno. I premda smo se grijali na istom suncu - uz kardinala Stepinca - Kuharić i ja ponekad smo imali različita mišljenja, različite stavove i metode, ali on je i u onim teškim vremenima, pod zamračenim nebom, djelovao liderski, poput sigurnoga vođe.



Divni su takvi ljudi. Nose u sebi nešto privlačna. Uz njih se čovjek, i u teškim prilikama, osjeća sigurnim. Ti su ljudi znali ujediniti uzvišenost svoga položaja sa srdačnošću i skromnošću jednostavnog čovjeka-prijatelja. Nepopustljivi u načelima, ali nikad nisu bili nesnošljivi u međuljudskim odnosima.

Čini se, da je to tajna velikih. Onoga ponedjeljka, 11. ožujka ujutro, čim sam čuo za smrt nadbiskupa Kuharića, došao sam na Dvor na Kaptolu. Ne znam ni sam kako sam uspio doći i u Kardinalovu sobu. Našao sam ga mrtvog na njegovom krevetu, već opremljenoga kao da će sad-na poći k oltaru i predvoditi misno slavlje. Njegova »krvava kupelj« bila je dovršena, i on je već opet bio u starom našem društvu: s kardinalom Šeperom, blaženim kardinalom Stepincem, sa župnikom Vranekovićem i s mnogim drugima, a ja sam još ostao »na listi čekanja«. Teško mi je bez njih s kojima sam vodio svete bojeve Božje.

Često sam mojim župljanima u Torontu i svim našima u južnom Ontariju ponavljao da ima u Zagrebu jedno mjesto koje se ne zaobilazi kad god se u Zagreb dolazi.

Svi znamo koje je to mjesto i radi koga se ne zaobilazi.

Ispiši stranicu