Homilija prefekta Kongregacije za kauze svetih kardinala Semerara na proslavi Stepinčeva u Rimu
Odvjetnik vjernika i branitelj Božji
Propovijed na liturgijski spomendan blaženog Alojzija Stepinca, mučenika
1. Tri čitanja Svetoga pisma koja smo upravo navijestili u ovoj svetoj Liturgiji slavljenoj na spomendan blaženog mučenika Alojzija Stepinca pomažu nam da malo bolje pogledamo u nutrinu njegova života. Sasvim sigurno nije nimalo lako ući u tajnu ljudske osobe. U prvim desetljećima prošloga stoljeća Alexis Carrel, znanstvenik, dobitnik Nobelove nagrade, objavio je knjigu s naslovom: Čovjek, taj nepoznati (1935). Htio je reći kako velika količina podataka koje nam suvremena znanost danas daje o čovjeku, umjesto da nam olakša da ga bolje upoznamo i pomognemo mu, samo nam još više stvara probleme. Možda je to danas pomalo i iskustvo svih nas koje doživljavamo u ovom vremenu pandemije: veliko gomilanje znanstvenih informacija koje se svakodnevno pojavljuju na društvenim mrežama pomalo nas uznemiruje i dezorijentira… Jedno od mogućih rješenja koji je on naznačio je ponovno uspostavljanje osjećaja nedjeljivog jedinstva čovjeka, tijela i duha. On je također rekao: „Zapovijed međusobne ljubavi, na koju nas Isus poziva, važniji je zakon od zakona univerzalne gravitacije“.
PROČITAJTE: Prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Semeraro predvodio slavlje Stepinčeva u Rimu
Dakle, ljubav: nije li upravo ona put koji nas vodi k boljem poznavanju blaženoga Stepinca kako bismo proniknuli u njegovo srce? Alessandro Manzoni u X. poglavlju svog djela Zaručnici govori o ljudskom srcu kao o jednom zapetljanom, zamršenom, zbrkanom klupku. I upravo zato imamo potrebu za Riječju Božjom. Da nam pomogne da nešto razumijemo. U prvom čitanju iz Knjige Mudrosti (3, 1-9) možemo uvidjeti kako postoje dva puta za razumijevanje ljudske stvarnosti: ljudsko oko i Božje oko. Kojim dakle „okom“ da gledamo na zemaljski život našega Blaženika? Činimo li to ljudskim okom onda ćemo vidjeti kako nam se njegov život, kojega je najvećim dijelom proživio u krajnje zapetljanim i zbrkanim vremenima, čini iznimno složenim. Iz Druge poslanice apostola Pavla Korinćanima (2 Kor 6, 4-10) smo čuli kako je poslanik Božji, unatoč nevoljama, progonima, tjeskobama, kada se iskazuje s iskrenom ljubavlju i s oružjem pravde, u stanju obogatiti mnoge. Zato smo mi danas zagledani u lik kardinala Stepinca: kako bismo se ohrabrili i još više motivirali za konkretno življenju našega kršćanstva.
Današnji evanđeoski odlomak (Iv 12, 24-26), podsjetio nas je na jednu vrstu zakona koji vrijedi ne samo za tjelesnu narav nego i za onu duhovnu: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“. Ljudskim očima gledano, vidimo kako se pšenično zrno bačeno u zemlju ponovno rađa kao klas. Gledano očima vjere upravljenima u Krista raspetoga vidimo kako se iz njegovoga otvorenoga boka rađa Crkva, njegova zaručnica. Ex corde scisso Ecclesia, Christo jugata, nascitur! Ako je po ljudskom gledanju naš zemaljski život zapravo „bitak pri smrti“, kako je rekao filozof M. Heidegger, mi, u svjetlu vjere u Krista raspetoga i uskrsloga, prepoznajemo da se upravo iz smrti rađa život.
2. Slaveći obred beatifikacije 3. listopada 1998. u podnožju Svetišta Majke Božje Bistričke Ivan Pavao II. rekao je upravo to: kardinal Stepinac je na jedinstven način sudjelovao u Kristovom Vazmenom Otajstvu baš poput pšeničnoga zrna koje je palo na hrvatsku zemlju. Potom je dodao da blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Četiri su bile stožerne točke u životu blaženoga Stepinca: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. „Zbog toga“, zaključio je Papa Ivana Pavao II., „mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“.
Ja sam osobno o njemu čuo govoriti još od mojih mladenačkih dana. Bio sam sjemeništarac, u srednjoj školi, i o njemu su nam govorili naši svećenici. Tako sam npr. saznao da je prigodom njegovoga sprovoda papa Ivan XIII. rekao da je Stepinac bio „vjerna reprodukcija božanskoga Dobroga Pastira“ i „dika Crkve“. I ja sa svoje strane, mnogo godina kasnije (bilo je to u srpnju 2015.), kao biskup Albana htio sam dovesti bogoslove i mlade svećenike svoje biskupije na grob Blaženika, u zagrebačku katedralu. Bio je radni dan; nije bilo neke posebne obljetnice, ali je priljev vjernika bio velik i mene je jako dirnulo vidjevši njihovu pobožnost tako da sam i sam duže vrijeme ostao moleći u šutnji.
Pred tim se grobom zaustavio i papa Benedikt XVI. 5. lipnja 2011. godine. On je za Blaženika rekao ovako: „u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, „odvjetnik“ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je „branitelj“ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom“.
3. Ljudski pogled i Božji pogled! Kada sam se – kako sam već rekao – našao pred grobom kardinala Stepinca i zaustavio u molitvi s tolikim mnoštvom ljudi osjetio sam tako prisutnim osjećaj vjere Božjega naroda. I sam papa Franjo često govori o tome, upućujući nas na učiteljstvo Drugog vatikanskog sabora (usp. Lumen Gentium, br. 12): želi reći da je sveti i vjerni narod Božji, kada s jednim posebnim osjećajem održava zajedništvo i živi od vjere, nade i ljubavi, u stanju prepoznati prisutnim u nekom od njegovih učenika jednu posebnu vjernost Kristu i predanje Crkvi, te tako ostaje zadivljen njegovim likom koji ga potiče na dobro. To je zato što su blaženici i sveti poput Kristova ogledala, odsjaj Njegove svetosti.
Kardinal Stepinac reče jednom: „molitve tolikih dobrih duša me podržavaju i daju mi snagu bez koje ne bih mogao sve ovo podnijeti“ (Positio, str. 610). Na taj način je pokazao da uviđa jednu pozitivnu zaraznu snagu općinstva svetih. Danas je situacija obrnuta. Upravo je blaženi Alojzije Stepinac taj koji nas štiti svojim zagovorom, koji nam pomaže i koji nas podržava, zato mu se i mi sa svoje strane sada utecimo i molimo: „pomozi nam biti hrabrima u vjeri, pouzdanima u nadi i gorljivima u ljubavi: uvijek!“ (iz Molitve blaženom Alojziju Stepincu kardinala A. Comastrija).
Današnji evanđeoski odlomak (Iv 12, 24-26), podsjetio nas je na jednu vrstu zakona koji vrijedi ne samo za tjelesnu narav nego i za onu duhovnu: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“. Ljudskim očima gledano, vidimo kako se pšenično zrno bačeno u zemlju ponovno rađa kao klas. Gledano očima vjere upravljenima u Krista raspetoga vidimo kako se iz njegovoga otvorenoga boka rađa Crkva, njegova zaručnica. Ex corde scisso Ecclesia, Christo jugata, nascitur! Ako je po ljudskom gledanju naš zemaljski život zapravo „bitak pri smrti“, kako je rekao filozof M. Heidegger, mi, u svjetlu vjere u Krista raspetoga i uskrsloga, prepoznajemo da se upravo iz smrti rađa život.
2. Slaveći obred beatifikacije 3. listopada 1998. u podnožju Svetišta Majke Božje Bistričke Ivan Pavao II. rekao je upravo to: kardinal Stepinac je na jedinstven način sudjelovao u Kristovom Vazmenom Otajstvu baš poput pšeničnoga zrna koje je palo na hrvatsku zemlju. Potom je dodao da blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Četiri su bile stožerne točke u životu blaženoga Stepinca: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. „Zbog toga“, zaključio je Papa Ivana Pavao II., „mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“.
Ja sam osobno o njemu čuo govoriti još od mojih mladenačkih dana. Bio sam sjemeništarac, u srednjoj školi, i o njemu su nam govorili naši svećenici. Tako sam npr. saznao da je prigodom njegovoga sprovoda papa Ivan XIII. rekao da je Stepinac bio „vjerna reprodukcija božanskoga Dobroga Pastira“ i „dika Crkve“. I ja sa svoje strane, mnogo godina kasnije (bilo je to u srpnju 2015.), kao biskup Albana htio sam dovesti bogoslove i mlade svećenike svoje biskupije na grob Blaženika, u zagrebačku katedralu. Bio je radni dan; nije bilo neke posebne obljetnice, ali je priljev vjernika bio velik i mene je jako dirnulo vidjevši njihovu pobožnost tako da sam i sam duže vrijeme ostao moleći u šutnji.
Pred tim se grobom zaustavio i papa Benedikt XVI. 5. lipnja 2011. godine. On je za Blaženika rekao ovako: „u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, „odvjetnik“ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je „branitelj“ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom“.
3. Ljudski pogled i Božji pogled! Kada sam se – kako sam već rekao – našao pred grobom kardinala Stepinca i zaustavio u molitvi s tolikim mnoštvom ljudi osjetio sam tako prisutnim osjećaj vjere Božjega naroda. I sam papa Franjo često govori o tome, upućujući nas na učiteljstvo Drugog vatikanskog sabora (usp. Lumen Gentium, br. 12): želi reći da je sveti i vjerni narod Božji, kada s jednim posebnim osjećajem održava zajedništvo i živi od vjere, nade i ljubavi, u stanju prepoznati prisutnim u nekom od njegovih učenika jednu posebnu vjernost Kristu i predanje Crkvi, te tako ostaje zadivljen njegovim likom koji ga potiče na dobro. To je zato što su blaženici i sveti poput Kristova ogledala, odsjaj Njegove svetosti.
Kardinal Stepinac reče jednom: „molitve tolikih dobrih duša me podržavaju i daju mi snagu bez koje ne bih mogao sve ovo podnijeti“ (Positio, str. 610). Na taj način je pokazao da uviđa jednu pozitivnu zaraznu snagu općinstva svetih. Danas je situacija obrnuta. Upravo je blaženi Alojzije Stepinac taj koji nas štiti svojim zagovorom, koji nam pomaže i koji nas podržava, zato mu se i mi sa svoje strane sada utecimo i molimo: „pomozi nam biti hrabrima u vjeri, pouzdanima u nadi i gorljivima u ljubavi: uvijek!“ (iz Molitve blaženom Alojziju Stepincu kardinala A. Comastrija).
Rim – Hrvatska crkva sv. Jeronima, 9. veljače 2022.
Marcello Kard. Semeraro
Marcello Kard. Semeraro
Ispiši stranicu
