Homilija papinskog nuncija u Njemačkoj mons. Nikole Eterovića na Stepinčevo u HKŽ München

Središnje misno slavlje svetkovine blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u Hrvatskoj katoličkoj župi München u nedjelju, 13. veljače predvodio je nadbiskup Nikola Eterović. Donosimo u cijelosti homiliju koju je nadbiskup Eterović održao na misi.
Draga braćo i sestre,
upravo smo čuli navještaj blaženstava po evanđelju svetoga Luke: Blago vama, siromasi, vama koji kada gladujete, vama koji sada plačete, vama kad vas zamrze ljudi (Usp. Lk 6,  20-22). Sadržaj blaženstava ostvaruje se potpuno u Isusu Kristu, koji je jedini svet. Ali Božjom snagom i milošću Duha Svetoga ova se blaženstava mogu ostvariti u svako kršćaninu. To pokazuju zorno blaženici i sveci. U skladnim crkvenim i društveno političkim prilikama oni su se trudili ostvariti ideal kršćanskog življenja kako ga je navijestio i ostvario Isus Krist.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup od 1937. do 1960., težio je ostvarenju tog ideala. U njegovom biskupskom geslu  U tebe se Gospodine uzdam, otkrivamo odjek slova i duha blaženstava. On se nije pouzdavao u bogatstvo ili u društvenu i političku moć, nego jedino u Gospodina. To je prepoznala službeno i Crkva te ga je sveti Ivan Pavao II. u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio blaženim.

Od srca zahvaljujem fra Petru Klapežu, župniku Hrvatske katoličke misije u München, što me pozvao predvoditi ovo svečano euharistijsko slavlje na Stepinčevo 2022., kojim započinje godina priprave 75. obljetnice vaše župe koja će biti svečano proslavljena slijedeće 2023. godine, na spomendan vašeg nebeskog zaštitnika blaženog Alojzija Stepinca. Rado sam prihvatio ovaj poziv ne samo zbog dubokog poštovanja  prema osobi i djelu blaženog kardinala Alojzija Stepinca, nego i zato da Vam uputim srdačne pozdrave Svetoga Oca Pape Franje kojega imam čast predstavljati u Saveznoj Republici Njemačkoj, te da Vam na kraju Svete Mise udijelim Apostolski blagoslov.

Više puta sam s Papom Franjom razgovarao o blaženom Alojziju Stepincu. Obavijestio sam ga da oko 500.000 Hrvatskih katolika u Njemačkoj,  kao i njihovi zemljaci u domovini i širom svijeta, očekuju kanonizaciju našega blaženika. U gotovo svakoj crkvi u Njemačkoj u kojoj se okupljaju vjernici nalazi se slika ili kip blaženog Alojzija. U odgovoru Papa Franjo je spomenuo Mješovito povjerenstvo predstavnika Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, uz posredništvo Svete Stolice. Istodobno s njihovim proučavanjem povijesnih izvora, kako bi se moguće nadvladala različita gledišta, Sveti Otac je ohrabrio predstavnike Katoličke crkve da prionu na još veće upoznavanje vjernika s herojskim svjedočanstvom blaženoga Alojzija te na širenje njegovog kulta, štovanja.  Zahvalimo Trojedinom Bogu što se i našom današnjom euharistijskom proslavom to ostvaruje.

U tebe se Gospodine uzdam. Blaženi Alojzije živio je u teškim vremenima, obilježenim totalitarnim režimima. To je dobro označio sveti Ivan Pavao II. u propovijedi proglašenja blaženim: „U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga (dvadesetoga) stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom“.

Tako se Rimski Prvosvećenik duhovno nadovezao na svoga prethodnika Papu Pija XI. (1922.-1939.), koji je osudio sva ta tri totalitarizma: fašizam 29. lipnja 1931. s enciklikom Non abbiamo bisogno (Nije nam potrebno); nacionalsocijalizam 14. ožujka 1937. s enciklikom Mit brennender Sorge (S gorućom brigom); te komunizam 19. ožujka 1937. s enciklikom Divini Redemptoris (Božanskog Otkupitelja). Budući da je blaženi Alojzije Stepinac bio osuđen na „kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina“ 11. listopada 1946 za vrijeme  komunističkog režima u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, potrebno je osvrnuti se na dvije bitne, negativne oznake tog režima: laž i nasilje.

Laž. U osudi komunizma, Pio XI. je ukazao na temeljnu laž te ideologije to jest na nijekanje Boga, Stvoritelja i Suca svih ljudi: „Ova vrhovna stvarnost, Bog, najapsolutnija je osuda besramnih laži komunizma. I doista, ne zato što ljudi vjeruju, Bog jest; nego zato što On jest, vjeruje mu i moli mu se svatko tko svojevoljno ne zatvara oči pred istinom“ (DR 26). U enciklici Pio XI. spominje i komunističku lažnu ideju otkupljenja i misticizma. „Pseudo-ideal pravde, jednakosti i bratstva u radu, prožima sav njegov (komunistički) nauk i svu njegovu aktivnost određenim lažnim misticizmom koji prenosi poticaj i zarazno oduševljenje i mnoštvu namamljenom lažnim obećanjima“  (DR 8). Sam blaženi kardinal Alojzije Stepinac je smatrao da je „komunizam inkarnirana, utjelovljena laž“ (Propovijed na završetku Euharistijskog kongresa u Začretju, 1. rujna 1940.).

Ovakve stroge ocjene komunizma nalaze se i u drugim svjetovnim svjedočanstvima. Na primjer, Ante Ciliga (1898.-1992.), Hrvat iz Istre, koji je bio i član Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), nakon dramatičnih iskustava u Sovjetskom Savezu, opisao je stanje u toj velikoj zemlji u knjizi U zemlji velike laži (Au pays du grand mensonge), koju je 1938. godine objavio u Parizu, u Francuskoj. Bila je to jedna od prvih i sustavnih kritika komunizma, posebno staljinističkog terora, koja je bila uvjerljiva i zbog činjenice što je njezin autor bio bivši boljševik.

Iz osobnog iskustva nama starijima su poznate laži jugoslavenskog komunizma. U školi smo, na primjer, učili da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija riješila na uzoran način nacionalno pitanje i odnose između raznih naroda i narodnosti. Svi smo znali da to nije istina, kao što se u ostalom pokazalo u tragičnim ratovima na području te države 90-ih godina XX. stoljeća.

Nasilje. U spomenutoj enciklici Divni Redemptoris, Papa Pio XI. je osudio nasilje boljševičkog i ateističkog komunizma u Sovjetskom Savezu (DR 3) i u Španjolskoj (DR 20). Među inim piše: „Tijekom stoljeća jedan je preokret smjenjivao drugi sve do revolucije naših dana, koja ili već bjesni ili ozbiljno prijeti, može se reći, posvuda i po širini i nasilju nadmašuje ono što je doživljeno u prethodnim progonima Crkve. Cijeli narodi su u opasnosti da ponovno padnu u barbarstvo gore od onog u kojem se još uvijek nalazio veći dio svijeta kada se Otkupitelj rodio“ (DR 2).

Ove proročke riječi potvrđuje i Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represije raznih autora (Stéphane Courtois; Nicolas Werth; Jean-Louis Panné; Andrzej Paczkowski; Karel Bartosek; Jean Louis Margolin), koja je objavljena 1997 u Francuskoj (Éditions Robert Laffont). Prema njihovim istraživanjima, komunizam je prouzročio u svijetu 85.000.000 žrtava.

Na žalost, komunističko nasilje iskusili su i Hrvati, kao i Katolička Crkva, posebno u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Dovoljno je podsjetiti na desetke tisuća žrtava Bleiburga i križnoga puta nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se prema zarobljenicima nisu poštivala nikakva načela ljudskosti ni međunarodnog prava. Posebno su svećenici, redovnici i redovnice bili na nišanu komunističkih vlasti. Ukupno su ubijena 663 katolička svećenika, među kojima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časne sestra. Komunističke vlasti su likvidirale njih 240 do svibnja 1945., te, što je još pogubnije za jugoslavenski režim, nakon završetka Drugog svjetskog rata 263, i 12 na služenju u JNA (usp. Petar Bezina, Slobodna Dalmacija, 22. veljače 2011.).

Spomenute oznake komunizma: laž i nasilje došle su do izražaja i tijekom političkog namještenog procesa protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kako je već rečeno, on je osuđen u doba krvavog staljinističkog progona Katoličke Crkve u Jugoslaviji, to jest 1946., a doživotni Predsjednik SFR Jugoslavije je raskinuo sa Staljinom i Kominternom početkom 1948. godine. To se odnosilo na vanjske međunarodne odnose, ali se u unutrašnjim političkim obračunima i dalje vodio staljinističkim metodama. Dovoljno se sjetiti koncentracijskog logora i zatvora Goli otok koji je bio osnovan 1949. godine i koji je djelovao do 1956. kada je pretvoren u kazneno popravni dom za maloljetnike, a ukinut je tek  1988. godine.

U ovom ozračju laži i nasilja održan je proces farsa protiv zagrebačkog nadbiskupa. Čak je i javni tužilac Jakov Blažević ustvrdio da bi sve bilo drugačije „da je Stepinac bio fleksibilniji i da ga je Sveta Stolica uklonila s položaja zagrebačkog nadbiskupa“ (Juraj Batelja, Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, str. 95.). A jedan od čelnika Komunističke partije Jugoslavije, Milovan Đilas je izjavio: „Da pošteno kažem, ja mislim i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je bio zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji, da su bili pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde“ (Juraj Batelja, Isto, str. 52.).

Blaženi Alojzije kardinal Stepinac je s pouzdanjem u Boga izdržao poniženje, patnju, nasilnu odvojenost od vjernika i svećenika drage mu Zagrebačke nadbiskupije za vrijeme prebivanja u zatvoru do 1951. te u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću, do smrti 10. veljače 1960. godine. Zbog herojskog svjedočanstva o kojem je glas prelazio granice Hrvatske i komunističke Jugoslavije, Sluga Božji Papa Pio XII. ga je pred 70 godina,  imenovao kardinalom Svete Rimske Crkve. Najava imenovanja je bila objavljena 29. studenoga 1952., o ceremonija dodjele kardinalskih oznaka 12. siječnja 1953. u Rimu, na kojoj je naš blaženik bio spriječen sudjelovati.

Zbog izvanrednih kreposti te herojskog svjedočanstva za Isusa Krista i za Njegovu Crkvu, sveti Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženi. Zbog njegove ljubavi prema Svetome Pismu, kojega je izvrsno poznavao i prema čijem se nauku vladao, Papa Benedikt XVI. ga je uvrstio u popis uzornih svetih osoba u poglavlju Sveci i tumačenje Svetoga pisma, u Postsinodalnoj Apostolskoj pobudnici Verbum Domini (Riječ Božja), ovim riječima: „Svaki je svetac poput zrake svjetlosti koja izvire iz Božje riječi: tako mislim …na mučenike nacizma i komunizma, koje predstavljaju s jedne strane sveta Terezija Benedikta od križa (Edith Stein), časna sestra karmelićanska, te s druge strane blaženi Alojzije Stepinac, kardinal zagrebački nadbiskup“ (VD 48).

U tebe se Gospodine uzdam. Ovaj povijesni podsjetnik može biti koristan na početku godine molitve, razmišljanja i rasprava u pripravi za 75. obljetnicu osnutka Hrvatske katoličke župe u Münchenu. On je koristan posebno mladima, koji nisu dovoljno upoznati s ovim tragičnim razdobljem svjetske i hrvatske povijesti. Ali blaženi kardinal Alojzije Stepinac je veoma važan za sadašnjost i za budućnost Katoličke crkve posebno u hrvatskom narodu. S tim u svezi, u propovijedi prilikom beatifikacije, Sveti Ivan Pavao II je rekao: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati (7. listopada 1998.). Taj kompas možemo ponovno otkriti iz duhovne oporuke koju je blaženi Alojzije Stepinac napisao 28. svibnja 1957.  U njoj je označio pet poziva vjernicima koji su i danas veoma aktualni.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je vjeru u Trojedinoga Boga stavio na prvo mjesto, kao prvi poziv: „Ono, što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku; “Stojte čvrsto u Gospodinu!” (Fil. 4,1). Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast”.

Naš mučenik nas na drugom mjestu poziva na vjernost Svetom Ocu i Apostolskoj Stolici: „Ostanite dakle pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara”. Blaženi   Alojzije Stepinac je bio progonjen upravo zato što je ostao vjeran Katoličkoj Crkvi i Rimskome biskupu, Svetom Ocu Papi, koji je učinkoviti simbol katoličkog zajedništva u ljubavi. Jedan od njegovih komunističkih progonitelja, već spomenuti Milovan Đilas, je priznao: “Mi ne bismo imalo  ništa protiv njegovog hrvatskog nacionalizma, samo ne možemo trpjeti njegovu privrženost rimskome Papi.  Da je samo proglasio hrvatsku crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do zvijezda uzdigli“ (Jure Batelja, Isto, str. 52).

Treći poziv jest pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, majci Isusa Krista i našoj majci, koji mu s ponosom nazivamo Kraljicom Hrvata: „Život bi u obitelji bio težak, kad ne bi bilo majke. Crkva je jedna velika Božja Obitelj. Bog se je pobrinuo za Majku te Obitelji, a to je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka naša”.

Četvrti poziv jest međusobna bratska ljubav: „Jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite se uvijek bratski među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja. ‘Tad ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi na pravedne i grješnike’ (Mt. 5,45)”.

Peti je poziv želja za uzajamnom molitvom. Svjestan svojih nesavršenosti i ograničenja kao grešan čovjek ali pozvan na svetost, blaženi kardinal je napisao: „Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam, da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio”.

Ovaj evanđeoski duh vodio je kardinala Alojzija u pravednom rasuđivanju u teškim situacijama i pred izazovnim pitanjima. On je jasno izjavio: „Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili bilo kome drugome“  (Propovijed na blagdan Krista Kralja 1943.).

Bio je odvažan i evanđeoski hrabar u osudi svih nepravdi, zabluda i ideologija. Dosta se podsjetiti na propovijed koju je održao na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj prvostolnici godine 1942., kada je još uvijek nacistička Njemačka bila u punom vojnom naletu. Naš je nadbiskup neustrašivo i javno govorio: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima! « (Mt 6,9).

A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: »I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!« (Mt 6,12). Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?”.

Iz reakcije  njemačkog opunomoćenog generala u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Edmunda Glaise von Horstenau, koji je komentirao: „Kad bi u Njemačkoj jedan biskup tako govorio, ne bi živ sišao s propovjedaonice“, lako je zaključiti da je zagrebački nadbiskup bio jedan od rijetkih pastira koji je ovako jasno i glasno osuđivao rasne i klasne ideologije i zablude. Zahvalimo Gospodinu što je naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac, u tadašnjoj porobljenoj Europi, tako neustrašivo naviještao istinu o Bogu i o čovjeku, i zato podnio mučeničku smrt.

Dičimo se ovim svijetlim primjerom, i uz Božju milost, po zagovoru Blažene Djevice Marija, nastojmo ga slijediti u našem osobnom, obiteljskom i zajedničkom životu.

Sami to ne bi mogli ostvariti. Zato otvorimo svoja srca i duše Duhu Svetome kako bi i mi mogli postati sveti, živeći po načelu blaženoga kardinala Alojzija U tebe se Gospodine uzdam – In te Domine speravi. Amen.

Ispiši stranicu