Homilija mons. J. Batelje na Stepinčevo 2024. u Župi Presv. Trojstva, Krašić

Donosimo u cijelosti homiliju postulatora Stepinčeve kauze mons. dr. Jurja Batelje na središnjem euharistijskom slavlju u rodnoj župi bl. Alojzija Stepinca u Krašiću na 64. obljetnica blaženikove smrti u subotu 10. veljače.
 
     
»Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti« (Lk 9, 24)
Oci biskupi!
Dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca!
1. »Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti« (Lk 9, 24). To su riječi Isusa Krista, Sina Božjega. One su učvršćivale životne korake mladića iz Brezarića, Alojzija Stepinca. Bile su mu uporište u djetinjstvu, utjeha na bojišnicama Prvoga svjetskog rata, poticaj u odluci za životno zvanje, u pripremi za svećeništvo, u vršenju biskupske službe, u svjedočanstvu pred nasiljem onih koji mogu ubiti tijelo, ali dušu ne mogu (usp. Mt 10, 28). Smisao Stepinčeva života bio je Isus Krist. Njegovoj je božanskoj riječi povjerovao, od te je riječi živio, za nju je uvijek bio spreman život izgubiti. Nije se gubio u maglenim premisama filozofije; nije tratio vrijeme zaklanjajući se iza političkih moćnika; nije ugađao svijetu, nego Bogu; nije se stidio Evanđelja, nego ga je u svako doba radosno naviještao, hrabro živio i smrću posvjedočio. Na njemu se vidjelo da »biskup živi za one koje vodi«.[1]
Imao je pred očima samo jednu istinu: »Bog je izvor čovjeka, Bog je smisao čovjeka, Bog je cilj čovjeka.«[2] Tko tako vjeruje i živi doista je svetac Božji.
Naše sudjelovanje u ovom misnom slavlju i hodočašće u mjesto njegove smrti potvrda su našeg uvjerenja da je on doista tako vjerovao i tako živio.
 
Majka je vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene (usp. 2 Mak 7, 20)
2. O takvoj je vjeri progovorio pisac Druge knjige o Makabejcima. Predočio nam je majku ne samo kao roditeljicu, nego i vjeroučiteljicu. Kad je sirijski kralj Antioh IV. Epifan tražio od svojih podanika Židova, članova izabranoga Božjeg naroda, da se odreknu vjere i predaje svojih otaca, na kušnju je stavljena i majka sa sedam sinova! Sveti pisac naziva je »vrijednom udivljenja i dostojnom svijetle uspomene« (2 Mak 7, 20). Zar zato što je »svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću«? Zasigurno nije, nego zato što se »ufala u Boga«, zato što je svojoj djeci neustrašivo svjedočila vjeru u besmrtnost! Štoviše, vjeru u uskrsnuće tijela!
Njezina čvrsta vjera proizlazi iz spoznaje da njezina djeca u njezinoj utrobi nisu bila bezvrijedni materijal koji se može uništiti, nisu bila nametnik, štetočina koju se može ubiti, premda su i ta stvorenja na papiru zaštićena pozitivnim zakonima. Ne, ona zna da njezina djeca jesu Božja stvorenja, živa bića čiju je dušu Bog stvorio i tijelo »ni od čega«. To je majka koja zna da dijete nije samo njezino. Svjesna je da mu nije »darovala ni duh ni život, niti mu tkivo složila«. Božje je to djelo, zato je i dijete Božje! O Bože, daj hrvatskom narodu i svim narodima svijeta žena i majki vrijednih udivljenja i dostojnih svijetlih uspomena.
 
»Bog je stvorio sve što je na nebu i na zemlji.« (2 Mak 7, 23)
3. Braćo i sestre! Poput majke Makabejke naravni osjećaj religioznosti posvjedočila je i suvremenica našega bl. Alojzija, spisateljica Marija Jurić Zagorka. Napisala je: »Bog ljubi ljepotu kad je tako divno uresio zemlju. Ne, ne, nije kriva sudbina. Čovjek sam uništava ono što mu je dao Bog.«[3]
Ta se žena Bogu molila, ispovijedala, pričešćivala, u slavlju Mise sudjelovala, zahvaljivala Bogu što su »svetačke usne svećenika Langa«[4] za nju molile, a njegove joj ruke sveto pomazanje udijelile. Bila je kršćanka koja se svoje vjere nije odrekla niti ju zanijekala. Kao mlada djevojka napisala je: »Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.«[5]
Iz takve vjere i stvaralaštva Marija Jurić Zagorka pokazala je da čovjek koji u Boga vjeruje nije kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola što voze svakojako smeće.[6] On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti. Nije čovjek, uči bl. Alojzije, »naš bližnji, zvao se kako mu drago, šaraf u državnoj mašini, bila ona obojana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano - ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga«.[7]

Kamen na cesti
4. Predragi u Kristu Isusu! Marija Jurić Zagorka još je kao dijete shvatila da ju Isus ljubi. On koji je, kako reče prorok Izaija, bio prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, prezren, obescijenjen, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), privukao ju je k sebi. Iz vjere u Boga i ljubavi prirasloj ljudskom, ženskom srcu i naravi, ostavila je dvije poruke koje ovdje želim naglasiti. Bila je svjesna da je Hrvatica i da treba pomoć u obrani dostojanstva žene. Svoj nacionalni ponos i prosvjed protiv mađarskog ugnjetavanja hrvatskog naroda otvoreno je, mimo pripremljenog teksta, iskazala u pozdravu banu Khuenu Hedervaryju: »Narod hrvatski dolazi k Vama, svijetli bane. Narod koji ljubi domovinu svoju, Hrvatsku. Ona mu je prva nakon Boga (…). Svijetli bane! Narod hrvatski Vas moli da budete dobrim ocem našoj domovini, Hrvatskoj, da joj vratite stare hrvatske pravice i slobode.«[8]

»Jednakost: žena je čovjek - osoba u punom smislu riječi kao i muž!«
5. Kao kršćanka i hrvatski domoljub zamolila je nadbiskupa Stepinca da za časopis Hrvatica, koji je pokrenula početkom 1940. radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu. S te novinske propovjedaonice on je, ne kao privatno mišljenje, nego kao nauk Crkve, navijestio potrebu primjene kršćanskih načela u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda shvaćajući da je za taj preporod prevažna uloga žene, žene poput majke Makabejke. U opširnom intervjuu rekao je ovo: »Jednakost: žena je čovjek - osoba u punom smislu riječi kao i muž. Ona ima pravo i dužnost da živi neokrnjenim ljudskim životom, da taj život razvija u punini. Ništa što je ljudsko ne može i ne smije da joj ostane tuđe i zatvoreno. Ali žena nije pozvana da nadomjesti muža, da stupi na njegovo mjesto i igra ulogu, koju je Bog po prirodi njemu dodijelio.«
Zatim je za časopis Hrvatica istaknuo i ovo: »Pitate me nadalje, kakvo stanovište zauzimam prema utjecaju žene na politički i javni život uopće: Isključiti ženu od javnoga života i politike značilo bi omalovažavati je u njezinom dostojanstvu čovjeka - osobe; odricati joj pravo na puninu ljudskoga života (…).
Već u Sv. pismu Starog zavjeta, a još više u kršćanskoj prošlosti, znale su pojedine žene, pa i svetice, igrati važne političke uloge. I ne može se reći, da su ih odigrale slabije nego muškarci.«
Potom je progovorio odgovorno, jasno i rodoljubno: »Bijela kuga, zločin pobačaja, oduzima hrvatskom narodu više vitalne snage, negoli bi mu moglo oduzeti najbezobzirnije diktatorsko ugnjetavanje. Može li se reći za hrvatske žene, da su one ‘nevine u krvi onih pravednika, koji su kucali na vrata života, da budu jednom nosioci naše narodne budućnosti, a one su im iz sebičnoga straha zatvorile vrata?«
Zatim je naglasio: »Ne bi li one najviše učinile za budućnost hrvatskoga naroda, kad bi se udružile i na čitavoj liniji povele odlučnu borbu protiv ovog najodvratnijeg i najopasnijeg narodnog neprijatelja. Dok ne budu hrvatski muževi i žene junačkom požrtvovnošću vršili prema svom narodu najosnovnije prirodne dužnosti očinstva i majčinstva, dotle će najoduševljeniji poklici domovini zvučati kao prazne fraze; dotle će na našem patriotizmu počivati sjena laži; on će biti kao stablo, kojem se grane još divno zelene, ali ne donosi nikakva ploda, jer ga u korijenu podgriza smrtonosni crv.«[9]
Marija Jurić Zagorka objavila je Nadbiskupov intervju u časopisu Hrvatica, a nadbiskupu Stepincu poslala zahvalno pismo u kojem je napisala: „Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglasuju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo. - Zagreb, 15. ožujka 1940. M. Jurić Zagorka.[10]

»Uzmi križ, i pođi za Isusom!« (usp. Lk 9, 23)
6. Dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca!Čuli smo u Evanđelju Isusov zov da se njegov učenik »odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i pođe za njim« (usp. Lk 9, 23). Kako je to dramatičan izbor! Kojiput i sudbonosan, bolan, ali i radostan. Blaženi Alojzije ga je shvatio ozbiljno i proveo ustrajno. Više puta je ponovio: »Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati Isusa, stajat će dovijeka.«[11] Doista, Isus ne poziva učenike da uzmu križ kao pobunu ili prosvjed protiv rimske vlasti koja je kršćane kažnjavala razapinjanjem na križ.[12] Nije uzimanje križa ni modni trend kakvim ga mnogi bezobzirno žele učiniti. Uzeti križ, okititi se križem znači uzljubiti istinu, jedinu, vječnu, nepobjedivu i nepromjenjivu, a to je Bog.
Vjeran toj istini bl. Alojzije nije nikada posrtao u vjeri. Štoviše, što se više uživljavao u Kristov križ, to je bio spremniji nositi ga dragovoljno, strpljivo i oduševljeno.[13] Imao je jasan cilj: »Slijediti nauk križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu!«[14] Tako je on u »križu i uskrsnuću nalazio Božji odgovor na misterij trpljenja i smrti«.[15]

»Ljubav je Božja razlivena u srcima našim.« (Rim, 5, 5)
7. Dragi vjernici! Sv. Pavao pisao je Rimljanima: »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim« (Rim, 5, 5). S ponosom to slušamo na liturgijsku svetkovinu bl. Alojzija Stepinca. Kardinal Kuharić svjedoči: »Kad uđemo u život, djela i rad blagopokojnog nadbiskupa Alojzija Stepinca, nećemo ništa naći što bi zasjenilo njegovu čovječnost, njegovu vjeru i njegovu ljubav; ljubav prema čovjeku, ljubav prema svom narodu, ljubav prema ljudima. Tu je ljubav on hranio u ljubavi Božjoj.«[16] O tome su posvjedočili i pripadnici srpskog, židovskog, njemačkog, slovenskog i drugih naroda.
Vanja Jovanka Bukorović (udana Nakić) rođena je na Sušaku 17. ožujka 1930.,[17] Srpkinja je, bila je suradnica pokojnog mitropolita zagrebačkog Jovana Pavlovića. Kao prevoditeljica pratila ga je na mnogim službenim susretima po Europi, a on je pred njom više puta rekao da je »suđenje Stepincu bilo političko pitanje«. Ona svjedoči: »Počela sam se moliti Stepincu kad me je drugi muž ostavio 1977. godine. Molila sam se jer sam bila u jednoj groznoj situaciji. Ne znam zašto sam se kraj tolikih [srpskih] svetitelja počela njemu moliti. Možda zato što sam u sebi osjetila da nije kriv. Proživljavala sam osobno silna poniženja i uživljavala sam se u njegovu patnju. U to vrijeme umrla mi je majka Paola. Ta smrt i tragedija u braku bile su povod da sam utjehu počela tražiti i nalaziti na grobu kardinala Stepinca u katedrali. Molila sam, plakala, i govorila: ‘Vidiš, ja sam ponižena, jadna, bijedna. Nikoga nemam. Majka mi je umrla! Žele me izbaciti iz stana. Pomozi mi!’ Na tom mjestu slobodno sam plakala, premda mi je majka kao djevojčici zabranila plakati. Tu sam se osjećala sigurnom. Danas se također molim Stepincu. Tako je okrutan bio život prema njemu. Godine 1972. položila sam ispit za turističkog vodiča kroz grad Zagreb. Tako sam čekala i vodila mnoge grupe turista u [zagrebačku] katedralu. Lijepo sam govorila o Stepincu. Čak me i kustos katedrale pohvalio biskupu! Imala sam i neugodnosti zbog lijepog govora o Stepincu. Spašavalo me ime. Na ispitivanju na Udbi bih im rekla: ‘Vidite da sam Jovanka, Srpkinja i pravoslavka! Što želite od mene?’ Pustili me nakon toga na miru.
Kad god sam u Zagrebu, idem u katedralu i na Stepinčev grob. To me odmara i ispunja radošću. Sigurno bi trebalo da bude proglašen svetim. Stepinac nije samo svetac Hrvata. On je svetac svega svijeta.«[18]
 
Žrtvovati život za Isusa (usp. Mt 9, 23-26)
8. Dragi hodočasnici! Evanđelje nas je upozorilo da čovjekov život ne ovisi o posjedovanju materijalnih dobara, nego o bogaćenju u Bogu. Kako je to bogaćenje ostvario bl. Alojzije? U propovijedi na Veliku Gospu 1940. u Glogovnici reče: »Mnogi su pomislili, da se valjda borimo za sebe i za svoj tobožnji imetak. Ali što se mene osobno tiče, neće naći u gruntovnici ni pola pare upisano na moje ime. U tom smo pogledu jednaki prosjacima.«[19] Blaženi Alojzije zauzimao se i u Drugom svjetskom ratu za sve čiji su životi bili ugroženi zbog nacionalne, vjerske ili socijalne pripadnosti. O tome je znanstveno pisala Židovka Esther Gitman. Došla je 2002. u Hrvatsku vlastitom pobudom i o vlastitom trošku. Čula je za tvrdnje da su Židovi spašavani u NDH, ali i poruke da takvog spašavanja nije bilo. Budući da je došla kao Fulbrightov stipendist, dodijeljen joj je mentor. Na pitanje o razlozima njezina dolaska i istraživanja, ona je odgovorila: »Željela bih istražiti dokumentaciju o spašavanju Židova!« »Toga ovdje nema«, odgovorio joj je mentor.
 
»Stepinčeva pisma su katolička ikona!«
9. Predragi vjernici! Kad je gospođa Gitman istražila Državni arhiv, arhive grada Zagreba i druge, reče: »Našla sam tisuće dokumenata o spašavanju Židova u Hrvatskoj! Kada je [moj mentor] vidio toliko dokumenata, svih 5000, koje sam svrstala po predmetima, ljutito je otišao iz našeg stana i nikada više nije razgovarao sa mnom!«[20]
S pravom se pitamo: Zašto takva mržnja prema istini? Zašto mržnja prema bl. Alojziju Stepincu? Zašto mržnja prema hrvatskom narodu koji je spašavao ugrožene Židove u NDH? Pogled na junačka djela ljubavi što ih je izveo bl. Alojzije Stepinac, podsjeća nas na oprez pred krivotvoriteljima istina. Naime, zabluda ima mnogo lica, a istina samo jedno, božansko, i Alojzijevsko.
Gospođa Gitman došla je bez osobitih spoznaja o tome što je sve bl. Alojzije učinio za Židove. Nakon istraživanja dokazala je znanstveno, metodološki, objektivno da je »Stepinac izložio vlastiti život opasnosti u obrani i spašavanju Židova i drugih žrtava totalitarnih režima«.[21] Kraj tih spoznaja nije postala kršćanka, ali postala je prijatelj istine!
Razotkrila je »političku strukturu koja od 1918. do 1941. nije uspjela ‘ujediniti’ niti ‘stvoriti’ naciju koja nema iste kulturne atribute niti osjećaj zajedničke povijesti«.[22] Ona je kao Židovka na temelju dokumenata došla do spoznaje da su Hrvati u to doba nastojali »osigurati svoje kulturno i vjersko nasljeđe i teritorijalna prava kao sredstvo zaštite svoga nacionalnog integriteta od ‘zatiranja’ ne samo od Srbije nego i Italije«.[23] Je li poklič na rat ili zla primisao znanstveno dokazati da Hrvati nisu genocidan narod, da je nadbiskup Stepinac spašavao Srbe i Židove i druge ratne stradalnike?[24] Začudo, Židovka je to uspjela učiniti, a oni koji žive na jaslama hrvatskih sveučilišta ne uspijevaju.
Ona je ushićeno posvjedočila: »Kad sam pronašla Stepinčeva pisma [popis Židova za koje se on zauzeo pri vlasti NDH i pisma vlastima], znala sam da držim svjetlo u rukama.«[25] »Stepinac je«, veli ona, »katolička ikona [svetačka slika]«.[26]
 
»Dičimo se nadom slave Božje« (Rim 5, 5)
10. Braćo i sestre! Sv. Pavao podsjetio nas je na nadu obećane slave Božje. Dostojni su je svi koji vjeruju »da je Bog na kormilu povijesti i njegove lađice [Crkve] koja kroz oluje plovi prema vječnim obalama«.[27] Dostojan te slave je i naš blaženi Alojzije. Svjedok su tome stotine spašenih Židova na njegovu intervenciju te 310 njih skrivanih u Vinogradskoj bolnici i ono 52 židovske djece rođeno u Drugom svjetskom ratu u Petrovu rodilištu u Zagrebu. Gđa Claudia Stahl, njemačka sutkinja, koja je naučila hrvatski jezik samo da se može uvjeriti u stvarni sadržaj dokumenata koji govore o Alojziju Stepincu, ustvrdila je: »Stepinac se već prije Drugoga svjetskog rata javno usprotivio rasizmu«,[28] a u Drugom svjetskom ratu u više je propovijedi javno i neustrašivo osudio rasističku zabludu.[29] Nadbiskup je to učinio, ustvrdila je gđa. Stahl, i u propovijedi na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali ovim riječima: »Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka (…). Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferi­ornom rasom.«[30]
Štoviše, gđa Stahl je Stepinčev odnos prema Židovima i njegov pogled na odnose kršćanstva i židovstva ocijenila vrlo suvremenim. On predviđa deklaraciju Drugoga vatikanskog sabora Nostra aetate (1965.) o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, u kojoj je Crkva prepoznala bogatu duhovnu baštinu koju dijeli sa židovstvom, i jasno se protivi antisemitizmu i antijudaizmu u katehezi, propovijedima i svim ostalim manifestacijama.[31]
 
Neka nam je ponos Stepinčeva baština
11. Predragi u Kristu Isusu! Okupljeni danas u Krašiću i oko televizijskih ekrana i svi do kojih dopire ova riječ, molimo dobroga Boga da nam Kristova riječ, pretočena u baštinu bl. Alojzija Stepinca, bude svjetlo u životu i ikona, svetinja onih ideala za koje je on položio život: vjeru u Krista Isusa, vjernost Crkvi i Papi, dostojanstvo kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanski odgoj djece i mladih, dostojanstvo žene roditeljice i vjeroučiteljice, »vrijedne udivljenja i dostojne svijetlih uspomena« (usp. 2 Mak 7, 20). Dičimo se tom baštinom jer sadržava slavu Božju i njome se nadahnjujmo.
Parafrazirajući molitvu Marije Jurić Zagorke Majci Božjoj od Kamenitih vrata, zazovimo zagovor bl. Alojzija:
A ti, blaženi Alojzije, budi sa svojim narodom na sve vjekove! I dolazit će k tebi hrvatske duše da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih! I tebe slavit će Krašić i svaki grad naš i mjesto naše dok u njima bude naroda kršćanskoga i roda hrvatskoga! Amen.[32]
 

Ispiši stranicu