Homilija mons. dr. J. Batelje u Krašiću
U GOSPODINA POLAŽEM SVOJE NADE
Homilija mons. dr. Jurja Batelje,
generalnog postulatora Zagrebačke nadbiskupije,
Homilija mons. dr. Jurja Batelje,
generalnog postulatora Zagrebačke nadbiskupije,
prigodom 100. obljetnice rođenja krašićkog župnika Josipa Vranekovića (16. ožujka 1921., Mala Rakovica, Samobor - 26. srpnja 1964., Krašić )
Krašić, 21. ožujka 2021.
Krašić, 21. ožujka 2021.
Liturgijska čitanja: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33
Predragi u Kristu Isusu!
Župa Krašić na ovu Gluhu nedjelju spominje se stote obljetnice rođenja svećenika i svoga župnika Josipa Vranekovića. Pokušajmo ga prepoznati kroz naviještenu Božju riječ. Ona jamči da Bog svoj zakon stavlja u dušu čovjekovu i u srce njegovo (usp. Jr 31,33). Nažalost, izabrani narod je počeo odvraćati lice od svoga Stvoritelja, počeo je omalovažavati svetinje, zapuštati Dom Božji, živjeti kao da Boga nema (usp. Jr 5, 1-18). Zato Bog šalje proroka Jeremiju – koji ima tako divno ime: »Jahve je uzvisio«. Nije bešćutno promatrao kako narod propada, kako grijeh uništava pojedince i čitave narode. Snažnim je riječima korio grijeh i opačine, protuprirodni i protunaravni život u braku i izvan braka, zastupao socijalnu pravdu i naviještao vjeru u pravoga Boga. I što je doživio? Zbog vjernosti Bogu i radi vječne sreće svoga naroda doživljavao je prijetnje na kraljevskom dvoru, progon, zlostavljanja. Zlo nikad ne želi blizinu dobra, opačini zla ne godi svjetlost istine. No Božji čovjek čvrsto stoji u Gospodinu. U njega polaže sve svoje nade.
Prorok Jeremija nije očajavao, nije klonuo. Čvrsto je vjerovao svome Bogu. Narod je povjerovao na njegovu riječ i vratio se iz ropstva tuđim narodima, i Bog s njime sklapa Savez ljubavi i vjernosti!
Tako nas korizmeni hod upravlja stazama spasenja, tako korizmeno vježbanje u molitvi, postu i vršenju dobrih djela u nama učvršćuje savez s Bogom sklopljen u prolivenoj krvi Sina Božjega za naše otkupljenje od grijeha i svih nečistoća naših (usp. Rim 4,25).
Ta Božja riječ ogledalo je i naše vjernosti Bogu, i našeg postojanja u Bogu. Zahvalno se toga spominjemo danas na stotu obljetnicu rođenja krašićkog župnika Josipa Vranekovića. Ovamo je došao pred 71 godinu, mlad, s 30 godina, sposoban. Jest, biskup Lach je potpisao dekret, ali je Božji promisao prije toga odredio da to ne budu ni Josip Gjuran, tada kapelan u Kloštru Podravskom ni Faustin Čubranić, tada kapelan u Vrbovcu.
Za teška vremena, traže se jača ramena. Za teži križ, traži se čvršće postolje. Za jače udarce, traži se snažnije srce. Na biciklima su ga pratili iz rodnog doma u Maloj Rakovici, pokraj Samobora, kolega svećenik Franjo Kuharić i fra Gabrijel Đurak, gvardijan iz Samobora. Na granici župe, pred Brlenićem, kolega Kuharić ga je podsjetio na gestu svetoga župnika arškoga Ivana Vianneya koji je u takvoj prilici, kod ulaska u novu župu, poljubio zemlju. I Vraneković je tu gestu učinio. Sišao je s bicikla i poljubio zemlju kao dio globusa koji Bog povjerava njegovoj ljubavi i skrbi. Kuharić je to popratio riječima: »Joža, tu počinje tvoja žrtva.« Još nijedan od njih nije tada sanjao kakva će to žrtva biti: žrtva nadbiskupa Stepinca i sužrtva Josipa Vranekovića od 5. prosinca 1951., kada je bl. Alojzije otrovan i kao kandidat smrti dopremljen u Krašić na izdržavanje nepravedne kazne, sve do njegove smrti 10. veljače 1960.
Bio je to poljubac vjernosti svojoj novoj zaručnici, župi krašićkoj, kojoj će vjerno služiti do smrti koja ga je u 43. godini života pohodila 26. srpnja 1964.
Što je radio u Krašiću taj mladi svećenik Josip Vraneković? Na to pitanje odgovara današnja Božja riječ. Poput Krista on je »silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao izbaviti od smrti!« (Heb 5, 7) Nije Isusa slijedio izdaleka, promatrao ga sa strane, on je bio s Isusom stvarno, ne virtualno! To je sluga Božji Franjo Kuharić popratio riječima: »Život mu je bio vjerna služba Bogu i trajno nesebično trošenje za duše. Svuda gdje je djelovao, bio je Božji blagoslov.«
Osobito je to bilo vidljivo iz njegova odnosa prema zasužnjenom kardinalu Alojziju Stepincu. Naime, prema svjedočanstvu kardinala Kuharića, »tog svećenika, jake vjere i potpune privrženosti Crkvi, svećenika dubokog poštovanja prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, Bog je pripremao da bude tu župnik, uz njega i s njim. Tu se u to vrijeme tražio svećenik koji će biti istovjetne vjere s Nadbiskupom, gojiti istu jaku ljubav prema Crkvi i biti nepokolebljiva značaja. Nadbiskupu je bio utjeha, bio mu je podrška, on je u župnika imao potpuno povjerenje! On je Nadbiskupu služio s potpunim predanjem, pripravan na sve, ali nikada ne izdati, nikada ne iznevjeriti svoju službu. Tako je, eto, Providnost povezala ta dva čovjeka, jednog Nadbiskupa i jednog svećenika ovdje u vašem Krašiću, u župnom stanu.«
Povezala ih je radi spasenja duša, radi očuvanja slobode Crkve Božje, za očuvanje hrvatskog imena i države hrvatskoga naroda. Zato ih zahvalno obojicu prepoznajemo kao dar ovoj župi, kao dar Crkvi u Hrvata, kao uzor svećenicima i svakom čovjeku koji traži smisao života na hrvatskom ozemlju i bilo kojem kutku kugle zemaljske ili zakutku svemira.
Sv. Ivan je svjedok kako su neki Grci došli pomoliti se u hram u Jeruzalemu (usp. Iv 12, 20). Zamolili su učenika Filipa da im omogući vidjeti Isusa: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa!« (Iv 12, 21) O blagoslovljene želje! Vidjeti Isusa! Susresti Isusa! Na tu želju Isus je prozborio: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji« (Iv 12, 23). Što je bio taj Isusov čas? Muka i smrt radi nas ljudi i radi našega spasenja. Učiniti da mučilo križa donese dragocjene plodove spasenja, da postane lađa koja od potopa vječne smrti spašava utopljenike, grješnike. Zato kličemo Ave Crux, spes unica! Zdravo križu, nado jedina!
Mnogi su htjeli doći u ovu župnu crkvu i pomoliti se i vidjeti Isusova svjedoka, Alojzija - mučenika, zapravo Isusa koji živi u svojim učenicima, koji trpi u svojim odabranicima, koji pobjeđuje u onima koji mu ostaju vjerni.
Filip je svoje sugovornike, Grke, doveo Isusu, i on im je protumačio razlog svoje smrti. »Ako pšenično zrno pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12, 24).
O sretnih li Grka! Zašto se Hrvatima i strancima branilo da uđu u ovu crkvu, da slave svoga Boga, da budu podrška svome progonjenom pastiru, da budu ohrabreni njegovom žrtvom i ojačani njegovom riječi? Poput apostola Filipa pomaže nam odgovoriti vlč. Vraneković. Pozvali ga na UDBU u Jasku i predbacili mu da buni narod, da izaziva narodnu vlast, policiju! A on hrabro odgovori: »Ne izazivam ja, nego oni! Bacaju ljude sa crkvenih vratiju. Legitimiraju. Ispituju moje ljude, zašto su išli u župni dvor. Na šetnji u stopu prate Kardinala i mene i provociraju. ‘Milicija za mene u Krašiću uopće ne postoji. Ja ih ni ne gledam.’ – ‘Pa zar nikada ne razgovarate s njima?’ – ‘Ne!’ – ‘Ni ne pozdravljate se?’ – ‘Ne!’ – ‘Zašto?’ – ‘Od pred tri i pol godine, tj. od vremena, kad je jedan Vaš stražar zaustavio kolegu Petrovića, župnika iz Prekrižja i rekao mu: ‘Na župni dvor ne smijete, tamo je zločinac, bandit Stepinac.’ − To je sramotna uvreda ne samo našega Kardinala, nego i mene i svih vjernika. I odlučio sam, kad Vi ovakve sramotne uvrede bacate na nj, e − onda se više ne poznamo!’ – Predbacio sam im i to, da sam stvarno u zatvoru prije osude. Krašićanci su prikraćeni u mnogom pravu!«
Braćo i sestre! To je bio krik za istinom, pravdom, poštenjem. Nepravde treba ispravljati, laž treba pobijati istinom!
Kardinal Kuharić je na 30. obljetnicu smrti župnika Vranekovića, govorećo o bl. Alojziju, ustvrdio: »Čovjeka Božjeg su nazivali zločincem! Ali on je imao veliku utjehu i ovdje u Krašiću. Imao je utjehu u vama, koji ste punili crkvu, koji ste stajali s njim i bili podrška njemu, a on podrška vama. On vama svojom vjerom, a vi njemu svojim povjerenjem.«
Vlč. Vraneković je u svojim Dnevnicima zabilježio tu vašu vjernost i ljubav prema nevinom čovjeku, Alojziju, čovjeku čiste savjesti! U danas predstavljenoj knjizi U Gospodina polažem svoje nade zabilježeno je i svjedočanstvo da je vlč. Vraneković bio izvrstan ispovjednik. Nije samo saslušao pokornika. Pomogao bi mu razaznati radi li se o lakom ili o teškom grijehu. Nije davao ni veliku pokoru. U vašoj je svijesti ostalo sjećanje da je bio strog u pitanju abortusa, da je bio branitelj ljudskoga života.
Sukladno crkvenom učiteljstvu koje je bl. Stepinac predočio riječima: »Tko dirne čovjeka, dira zjenicu Božjega oka! To je dužnost svećenika – braniti život. To je dužnost državne vlasti – čuvati i braniti život. To je dužnost oca i majke – uzdržati i podići začeti život! Dijete nije samo majčino, ono je i očevo. Štoviše dijete je i Božje!«
Dana 10. veljače ove godine, nakon sv. Mise, pred vašom crkvom dočekalo me pet televizijskih kamera. Izvjestitelji me zamolili izjavu o bl. Alojziju. Osvrnuo sam se na filmove i tvrdnje u hrvatskoj javnosti da bl. Alojzije nije htio pomoći djeci, stradalnicima Drugoga svjetskog rata. Sramotna laž. Što bi bila učinila Dijana Budisavljević da Caritas nije pružio logistiku i pomoć u spašavanju ratne siročadi. Istaknuo sam da je više od tisuću te siročadi, teško bolesne djece, bilo liječeno u današnjoj zaraznoj bolnici Frani Mihaljeviću (nekoć Kužnoj bolnici), u Dječjoj klinici na Šalati, na Rebru, u Vinogradskoj. Neka su djeca boravila mjesecima u tim bolnicama. A Katoličkoj Crkvi i hrvatskom korpusu se zamjera da nije spašavao, nego ubijao tu djecu. Protokoli bolnica potvrđuju da su stotine teško bolesne djece iz domova koje su vodile redovnice ili Caritas, primljene u spomenute bolnice. Niti jedna TV-postaja, državna ili privatna, nije tu izjavu emitirala. Zašto se ta istina prikriva? To je sramotna uvreda ne samo našega Kardinala, nego svih katoličkih vjernika i dobronamjernih ljudi.
Čuli smo Isusovu riječ: »Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom« (Iv 12, 26). Vladimir Pavlinić, bivši upravitelj župe Oštrc, svjedoči: »Vraneković je bio duhom i životom duboko uvjereni ‘Stepinčev čovjek’, dakle totalno odan Rimskoj Crkvi, njezinu nauku i kleričkoj disciplini.« Takvi svećenici trebaju Crkvi Božjoj danas. Svećenici koji mole, svećenici koji svaki dan slave sv. Misu, svećenici koji su navikli na žrtvu u svome zvanju, svećenici koji osobno i s narodom mole krunicu, svećenici koji poštuju oznake svoga identiteta, pa i odjećom, svećenici koji onime što govore i rade upućuju na slavu neba! Takav je bio župnik Josip Vraneković! Sav predan za Kraljevstvo Božje postao je naš ponos, naša radost, naš uzor! Molimo da dobri Bog takve svećenike šalje svojoj Crkvi, da takvi odabranici budu posvećeni za svetu službu svećeništva, da takvi svećenici niču u hrvatskom narodu.
Vaš župnik Josip Vraneković ozbiljno se spremao za svećeništvo. Duhovno izgrađen i vas je upućivao na izvore milosti, učvršćivao u vjeri i iskustvu života: »Moli Boga i ne boj se nikoga!«
O stotoj obljetnici rođenja svećenika Josipa Vranekovića, ova župna zajednica ubire plodove zrna njegova svećeništva položenog u krašićku zemlju: 95% župljana sudjelovalo je nedjeljom u slavljenju sv. Mise; ljudi bi život bili dali za vjeru; samo u jednom danu prije Božića i Uskrsa ispovjedilo bi se 1.300 župljana; školska djeca su 100% polazila vjeronauk; 400-800 župljana dolazilo je na svibanjske i listopadske pobožnosti; nitko na dan župnog klečanja nije radio težačke poslove; nije bilo obitelji u kojoj se nije molila krunica; 15 sjemeništaraca, 20 kandidatica za redovnički život; župna crkva i sve kapele uzorno obnovljene, župna kuća primjereno uređena.
S tim spoznajama se s pravom pitamo: »Da nije bilo Josipa Vranekovića, i drugih vjernih svećenika oko bl. Stepinca, gdje bi bila naša vjera i što bi bilo od nas?«
Zato Crkva Božja u Hrvata, a nadasve Crkva zagrebačka, nikada ne smije zaboraviti to ime, toga čovjeka – Josipa Vranekovića – kojemu je Providnost dodijelila da u ime svih nas kao Šimun Cirenac pomogne našem bl. Alojziju nositi teški križ njegova zatočeništva. Molimo u ovoj sv. Misi za živu vjeru u Isusa Krista Sina Božjega, za spremno prihvaćanje životnoga križa i radosno trpljenje radi vjernosti Isusu. Molimo da se u našim obiteljima život poštuje od začeća do prirodne smrti, molimo za dobre i svete svećenike, redovnike i redovnice. Molimo da dobri Bog na zagovor bl. Alojzija Stepinca izlije obilje blagoslova na Crkvu u Hrvata i hrvatski narod, da na molbe blagopokojnog svećenika Josipa Vranekovića svaki čovjek nađe put spasenja. Neka zagovor ove dvojice Kristovih svjedoka raspoloži srca svih ljudi za istinu, za pravdu, za poštenje i vjerodostojnost služenja Božjemu kraljevstvu. Amen.
Prorok Jeremija nije očajavao, nije klonuo. Čvrsto je vjerovao svome Bogu. Narod je povjerovao na njegovu riječ i vratio se iz ropstva tuđim narodima, i Bog s njime sklapa Savez ljubavi i vjernosti!
Tako nas korizmeni hod upravlja stazama spasenja, tako korizmeno vježbanje u molitvi, postu i vršenju dobrih djela u nama učvršćuje savez s Bogom sklopljen u prolivenoj krvi Sina Božjega za naše otkupljenje od grijeha i svih nečistoća naših (usp. Rim 4,25).
Ta Božja riječ ogledalo je i naše vjernosti Bogu, i našeg postojanja u Bogu. Zahvalno se toga spominjemo danas na stotu obljetnicu rođenja krašićkog župnika Josipa Vranekovića. Ovamo je došao pred 71 godinu, mlad, s 30 godina, sposoban. Jest, biskup Lach je potpisao dekret, ali je Božji promisao prije toga odredio da to ne budu ni Josip Gjuran, tada kapelan u Kloštru Podravskom ni Faustin Čubranić, tada kapelan u Vrbovcu.
Za teška vremena, traže se jača ramena. Za teži križ, traži se čvršće postolje. Za jače udarce, traži se snažnije srce. Na biciklima su ga pratili iz rodnog doma u Maloj Rakovici, pokraj Samobora, kolega svećenik Franjo Kuharić i fra Gabrijel Đurak, gvardijan iz Samobora. Na granici župe, pred Brlenićem, kolega Kuharić ga je podsjetio na gestu svetoga župnika arškoga Ivana Vianneya koji je u takvoj prilici, kod ulaska u novu župu, poljubio zemlju. I Vraneković je tu gestu učinio. Sišao je s bicikla i poljubio zemlju kao dio globusa koji Bog povjerava njegovoj ljubavi i skrbi. Kuharić je to popratio riječima: »Joža, tu počinje tvoja žrtva.« Još nijedan od njih nije tada sanjao kakva će to žrtva biti: žrtva nadbiskupa Stepinca i sužrtva Josipa Vranekovića od 5. prosinca 1951., kada je bl. Alojzije otrovan i kao kandidat smrti dopremljen u Krašić na izdržavanje nepravedne kazne, sve do njegove smrti 10. veljače 1960.
Bio je to poljubac vjernosti svojoj novoj zaručnici, župi krašićkoj, kojoj će vjerno služiti do smrti koja ga je u 43. godini života pohodila 26. srpnja 1964.
Što je radio u Krašiću taj mladi svećenik Josip Vraneković? Na to pitanje odgovara današnja Božja riječ. Poput Krista on je »silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao izbaviti od smrti!« (Heb 5, 7) Nije Isusa slijedio izdaleka, promatrao ga sa strane, on je bio s Isusom stvarno, ne virtualno! To je sluga Božji Franjo Kuharić popratio riječima: »Život mu je bio vjerna služba Bogu i trajno nesebično trošenje za duše. Svuda gdje je djelovao, bio je Božji blagoslov.«
Osobito je to bilo vidljivo iz njegova odnosa prema zasužnjenom kardinalu Alojziju Stepincu. Naime, prema svjedočanstvu kardinala Kuharića, »tog svećenika, jake vjere i potpune privrženosti Crkvi, svećenika dubokog poštovanja prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, Bog je pripremao da bude tu župnik, uz njega i s njim. Tu se u to vrijeme tražio svećenik koji će biti istovjetne vjere s Nadbiskupom, gojiti istu jaku ljubav prema Crkvi i biti nepokolebljiva značaja. Nadbiskupu je bio utjeha, bio mu je podrška, on je u župnika imao potpuno povjerenje! On je Nadbiskupu služio s potpunim predanjem, pripravan na sve, ali nikada ne izdati, nikada ne iznevjeriti svoju službu. Tako je, eto, Providnost povezala ta dva čovjeka, jednog Nadbiskupa i jednog svećenika ovdje u vašem Krašiću, u župnom stanu.«
Povezala ih je radi spasenja duša, radi očuvanja slobode Crkve Božje, za očuvanje hrvatskog imena i države hrvatskoga naroda. Zato ih zahvalno obojicu prepoznajemo kao dar ovoj župi, kao dar Crkvi u Hrvata, kao uzor svećenicima i svakom čovjeku koji traži smisao života na hrvatskom ozemlju i bilo kojem kutku kugle zemaljske ili zakutku svemira.
Sv. Ivan je svjedok kako su neki Grci došli pomoliti se u hram u Jeruzalemu (usp. Iv 12, 20). Zamolili su učenika Filipa da im omogući vidjeti Isusa: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa!« (Iv 12, 21) O blagoslovljene želje! Vidjeti Isusa! Susresti Isusa! Na tu želju Isus je prozborio: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji« (Iv 12, 23). Što je bio taj Isusov čas? Muka i smrt radi nas ljudi i radi našega spasenja. Učiniti da mučilo križa donese dragocjene plodove spasenja, da postane lađa koja od potopa vječne smrti spašava utopljenike, grješnike. Zato kličemo Ave Crux, spes unica! Zdravo križu, nado jedina!
Mnogi su htjeli doći u ovu župnu crkvu i pomoliti se i vidjeti Isusova svjedoka, Alojzija - mučenika, zapravo Isusa koji živi u svojim učenicima, koji trpi u svojim odabranicima, koji pobjeđuje u onima koji mu ostaju vjerni.
Filip je svoje sugovornike, Grke, doveo Isusu, i on im je protumačio razlog svoje smrti. »Ako pšenično zrno pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12, 24).
O sretnih li Grka! Zašto se Hrvatima i strancima branilo da uđu u ovu crkvu, da slave svoga Boga, da budu podrška svome progonjenom pastiru, da budu ohrabreni njegovom žrtvom i ojačani njegovom riječi? Poput apostola Filipa pomaže nam odgovoriti vlč. Vraneković. Pozvali ga na UDBU u Jasku i predbacili mu da buni narod, da izaziva narodnu vlast, policiju! A on hrabro odgovori: »Ne izazivam ja, nego oni! Bacaju ljude sa crkvenih vratiju. Legitimiraju. Ispituju moje ljude, zašto su išli u župni dvor. Na šetnji u stopu prate Kardinala i mene i provociraju. ‘Milicija za mene u Krašiću uopće ne postoji. Ja ih ni ne gledam.’ – ‘Pa zar nikada ne razgovarate s njima?’ – ‘Ne!’ – ‘Ni ne pozdravljate se?’ – ‘Ne!’ – ‘Zašto?’ – ‘Od pred tri i pol godine, tj. od vremena, kad je jedan Vaš stražar zaustavio kolegu Petrovića, župnika iz Prekrižja i rekao mu: ‘Na župni dvor ne smijete, tamo je zločinac, bandit Stepinac.’ − To je sramotna uvreda ne samo našega Kardinala, nego i mene i svih vjernika. I odlučio sam, kad Vi ovakve sramotne uvrede bacate na nj, e − onda se više ne poznamo!’ – Predbacio sam im i to, da sam stvarno u zatvoru prije osude. Krašićanci su prikraćeni u mnogom pravu!«
Braćo i sestre! To je bio krik za istinom, pravdom, poštenjem. Nepravde treba ispravljati, laž treba pobijati istinom!
Kardinal Kuharić je na 30. obljetnicu smrti župnika Vranekovića, govorećo o bl. Alojziju, ustvrdio: »Čovjeka Božjeg su nazivali zločincem! Ali on je imao veliku utjehu i ovdje u Krašiću. Imao je utjehu u vama, koji ste punili crkvu, koji ste stajali s njim i bili podrška njemu, a on podrška vama. On vama svojom vjerom, a vi njemu svojim povjerenjem.«
Vlč. Vraneković je u svojim Dnevnicima zabilježio tu vašu vjernost i ljubav prema nevinom čovjeku, Alojziju, čovjeku čiste savjesti! U danas predstavljenoj knjizi U Gospodina polažem svoje nade zabilježeno je i svjedočanstvo da je vlč. Vraneković bio izvrstan ispovjednik. Nije samo saslušao pokornika. Pomogao bi mu razaznati radi li se o lakom ili o teškom grijehu. Nije davao ni veliku pokoru. U vašoj je svijesti ostalo sjećanje da je bio strog u pitanju abortusa, da je bio branitelj ljudskoga života.
Sukladno crkvenom učiteljstvu koje je bl. Stepinac predočio riječima: »Tko dirne čovjeka, dira zjenicu Božjega oka! To je dužnost svećenika – braniti život. To je dužnost državne vlasti – čuvati i braniti život. To je dužnost oca i majke – uzdržati i podići začeti život! Dijete nije samo majčino, ono je i očevo. Štoviše dijete je i Božje!«
Dana 10. veljače ove godine, nakon sv. Mise, pred vašom crkvom dočekalo me pet televizijskih kamera. Izvjestitelji me zamolili izjavu o bl. Alojziju. Osvrnuo sam se na filmove i tvrdnje u hrvatskoj javnosti da bl. Alojzije nije htio pomoći djeci, stradalnicima Drugoga svjetskog rata. Sramotna laž. Što bi bila učinila Dijana Budisavljević da Caritas nije pružio logistiku i pomoć u spašavanju ratne siročadi. Istaknuo sam da je više od tisuću te siročadi, teško bolesne djece, bilo liječeno u današnjoj zaraznoj bolnici Frani Mihaljeviću (nekoć Kužnoj bolnici), u Dječjoj klinici na Šalati, na Rebru, u Vinogradskoj. Neka su djeca boravila mjesecima u tim bolnicama. A Katoličkoj Crkvi i hrvatskom korpusu se zamjera da nije spašavao, nego ubijao tu djecu. Protokoli bolnica potvrđuju da su stotine teško bolesne djece iz domova koje su vodile redovnice ili Caritas, primljene u spomenute bolnice. Niti jedna TV-postaja, državna ili privatna, nije tu izjavu emitirala. Zašto se ta istina prikriva? To je sramotna uvreda ne samo našega Kardinala, nego svih katoličkih vjernika i dobronamjernih ljudi.
Čuli smo Isusovu riječ: »Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom« (Iv 12, 26). Vladimir Pavlinić, bivši upravitelj župe Oštrc, svjedoči: »Vraneković je bio duhom i životom duboko uvjereni ‘Stepinčev čovjek’, dakle totalno odan Rimskoj Crkvi, njezinu nauku i kleričkoj disciplini.« Takvi svećenici trebaju Crkvi Božjoj danas. Svećenici koji mole, svećenici koji svaki dan slave sv. Misu, svećenici koji su navikli na žrtvu u svome zvanju, svećenici koji osobno i s narodom mole krunicu, svećenici koji poštuju oznake svoga identiteta, pa i odjećom, svećenici koji onime što govore i rade upućuju na slavu neba! Takav je bio župnik Josip Vraneković! Sav predan za Kraljevstvo Božje postao je naš ponos, naša radost, naš uzor! Molimo da dobri Bog takve svećenike šalje svojoj Crkvi, da takvi odabranici budu posvećeni za svetu službu svećeništva, da takvi svećenici niču u hrvatskom narodu.
Vaš župnik Josip Vraneković ozbiljno se spremao za svećeništvo. Duhovno izgrađen i vas je upućivao na izvore milosti, učvršćivao u vjeri i iskustvu života: »Moli Boga i ne boj se nikoga!«
O stotoj obljetnici rođenja svećenika Josipa Vranekovića, ova župna zajednica ubire plodove zrna njegova svećeništva položenog u krašićku zemlju: 95% župljana sudjelovalo je nedjeljom u slavljenju sv. Mise; ljudi bi život bili dali za vjeru; samo u jednom danu prije Božića i Uskrsa ispovjedilo bi se 1.300 župljana; školska djeca su 100% polazila vjeronauk; 400-800 župljana dolazilo je na svibanjske i listopadske pobožnosti; nitko na dan župnog klečanja nije radio težačke poslove; nije bilo obitelji u kojoj se nije molila krunica; 15 sjemeništaraca, 20 kandidatica za redovnički život; župna crkva i sve kapele uzorno obnovljene, župna kuća primjereno uređena.
S tim spoznajama se s pravom pitamo: »Da nije bilo Josipa Vranekovića, i drugih vjernih svećenika oko bl. Stepinca, gdje bi bila naša vjera i što bi bilo od nas?«
Zato Crkva Božja u Hrvata, a nadasve Crkva zagrebačka, nikada ne smije zaboraviti to ime, toga čovjeka – Josipa Vranekovića – kojemu je Providnost dodijelila da u ime svih nas kao Šimun Cirenac pomogne našem bl. Alojziju nositi teški križ njegova zatočeništva. Molimo u ovoj sv. Misi za živu vjeru u Isusa Krista Sina Božjega, za spremno prihvaćanje životnoga križa i radosno trpljenje radi vjernosti Isusu. Molimo da se u našim obiteljima život poštuje od začeća do prirodne smrti, molimo za dobre i svete svećenike, redovnike i redovnice. Molimo da dobri Bog na zagovor bl. Alojzija Stepinca izlije obilje blagoslova na Crkvu u Hrvata i hrvatski narod, da na molbe blagopokojnog svećenika Josipa Vranekovića svaki čovjek nađe put spasenja. Neka zagovor ove dvojice Kristovih svjedoka raspoloži srca svih ljudi za istinu, za pravdu, za poštenje i vjerodostojnost služenja Božjemu kraljevstvu. Amen.
Ispiši stranicu
