Homilija J. Batelje uoči blagdana bl. Alojzija Stepinca, Trstenik (Split)
„Crkva u izlasku“
Homiliju generalnog postulatora za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mons. Jurja Batelje izgovorenu na misi uoči proslave spomendana bl. Alojzija Stepinca u utorak, 6. veljače 2024. u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu, prenosimo u cijelosti.
Predragi u Kristu Isusu!
Dragi štovatelji blaženog Alojzija Stepinca! Lijepo je slušati Božju riječ u domu Božjemu. A vi u ovom dijelu Splita imate tako lijepu crkvu i tako moćne zaštitnike: Sv. Ivana Krstitelja i bl. Alojzija Stepinca. Obojica su se pred Isusom držali malenima, zato veliki u očima Božjim.
Čuli smo kako je Salomon ispovjedio vjeru u jedinoga i pravoga Boga. Pomolio se poniznim i skrušenim srcem. Takva se molitva dopada Bogu. Takvu molitvu on uslišava. A molitva ima produženu ruku. Ona donosi plodove u ljubavi prema bližnjemu. Ako to ne bismo vršili i na nama bi se ispunjala Isusova opomena farizejima: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Mk 7,6).
O tome je u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium papa Franjo, progovorio predočujući Crkvu kao majku otvorena srca. Definirao ju je Crkvom „izlaska na periferiju“. To je Crkva otvorenih vrata u kojoj će svatko sa svojim tegobnim životom, posebice siromašni i bolesni, prezreni i zaboravljeni, osjetiti blizinu Božjega srca, pronaći Očev dom. Takva definicija Crkve „izlaska“ posve odgovara onoj Crkvi kojoj je svu ljubav svoga srca poklonio i predao bl. Alojzije Stepinac.
Kao mladi svećenik u slobodno bi vrijeme obilazio zagrebačka predgrađa, išao bi od jedne daščare do druge, od jednog sirotinjskog stana do drugoga. „Tu je našao ljude koji stanuju na smetlištima staroga sajmišta, u rupama, s mnogo djece, zajedno sa štakorima i ostalom gamadi.“ Osobno se htio uvjeriti o njihovoj tjelesnoj bijedi, a još više o njihovoj duhovnoj bijedi. Alojzije je k tim ljudima dolazio kao navjestitelj Evanđelja ljubavi. Pomagao je sirotinju svojom malom plaćom. Sve što je imao, dijelio bi sirotinji, sjećajući se rečenice koju je običavao često ponavljati: Dvaput daje, koji brzo daje.
Kad je zbog velike nezaposlenosti tridesetih godina prošlog stoljeća zavladala nezapamćena nesigurnost, i bijeda radničkog staleža bila je velika. Postavljalo se pitanje kako prehraniti tolike tisuće siromaha. Nevolje je povećao i diktatorski režim u Kraljevini Jugoslaviji, koji se nije nimalo skrbio, osobito u Hrvatskoj, za poboljšanje ekonomskog stanja. Zagrebački svećenik Alojzije Stepinac želio je s drugim djelatnicima osjetljivih za karitativni rad, nebrigu nadomjestiti kršćanskom ljubavi. Bio je svećenik milostiva srca prema siromasima: osobno ih je posjećivao, materijalno ih je pomagao, organizirao je pučke kuhinje za sirotinju, brinuo se za smještaj studenata koji su došli izvan Zagreba. S puno ljubavi duhovno pobrinuo za Hrvate koje je fašistička mržnja protjerala iz Istre i tada je započela misao o gradnji crkve vječnog klanjanja „Corpus Domini“ u dijelu grada gdje su se ti izbjegli ljudi nastanili.
Nije to mogao raditi sâm. U vršenju djela kršćanske ljubavi pomagali su mu dobrotvorno društvo „Konferencije sv. Vinka“, „Gospojinsko društvo“, „Odbor za pomoć pasivnim krajevima“, društvo „Hrvatska žena“, „Katarina Zrinska“, mnoge gospođe, samostani redovnica i redovnika.
Usred vjerske neprosvijećenosti i nezainteresiranosti nastojao je ozakoniti i statutom urediti karitativno djelovanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji (1933.). Pokrenuo je časopis „Karitas“ za formiranje svijesti o brizi za siromahe, za bolesnike, za odbačene, za napuštenu djecu, za spremnost dijeliti milostinju potrebnima. Za prvi broj „Karitasa“ napisao je programatski članak s pitanjem: Što hoćemo? Odgovorio je: „Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo, da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh, koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina - a to je djelotvorna ljubav - da ta svjetiljka i dalje sjaji pred licem Gospodnjim.“
Stoga ne čudi da je dr. Stjepan Bakšić, urednik Katoličkog lista Alojzijevo imenovanje nadbiskupom popratio ovim riječima: „Njegovo promaknuće s ljubavlju prate svi nevoljni i bolni, koji će u njemu naći milosrdnog Samaritanca (…). Budući nadbiskup bit će svome vjernom puku najbolji otac i prijatelj spreman da za nj moli, radi i trpi, da svim svojim moćima i sposobnostima bude žrtva ljubavi za svoj narod.“
Kad Crkva u naše doba traži način kako Isusa Krista, Sina Božjega propovijedati suvremenom čovjeku uviđa da je preduvjet za to misijska preobrazba. Ne radi se samo o preobrazbi pastoralnog djelovanja, nego se ponajprije radi o općem razumijevanju preobrazbe, a to znači da smo pozvani svima naviještati Krista Gospodina, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha; potrebno je ići ususret, preuzimati inicijativu i tražiti one koji su na raskrižju putova. Stepinac je to uspijevao duhovnom obnovom u svim slojevima društva provodeći borbu protiv vjerskog nehaja, bogumrske psovke, nemorala, abortusa, a provođenje kršćanskog života po uzoru osobito hrvatskih Božjih ugodnika.
Želeći iskorak Crkve i njezin „Izlazak“ ususret ljudima u sve više materijalističkom i protubožjem okruženju uspio je uspostaviti produkcije katoličkih filmova, tiska, osobito katoličkog dnevnika, prijevodom Svetoga pisma na hrvatski jezik, uspostavom novih župa (14) i gradnjom župnih crkava u radničkim i sirotinjskim četvrtima grada Zagreba, izgradnjom dječjih vrtića i domova za djecu, za djecu s posebnim potrebama, podržavanjem izgradnje bolnice Rebro u Zagrebu, održavanjem misija i duhovnih obnova u župama, euharistijskim i marijanskim kongresima, uključivanjem više od 60.000 tisuća vjernika uključenih u organizirani rad katoličkih društava koji su godišnje obavljali duhovne vježbe i karitativno djelovali itd.
Svojevrsni recept jest pouka da promičemo univerzalno prijateljstvo i povjerenje, da osluškujemo i brinemo se za potrebe drugih, da podržavamo dinamiku pravde, da stvaramo ozračje dijaloga koji poštuje i vrednuje razlike.
O, blaženi Alojzije, pomozi nam kao članovi „Crkve u Izlasku“ svim ljudima omogućimo spoznaju pravoga puta u Očev dom, u slavu neba. Ne zaboravljamo da smo ovogodišnju Svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana »proslavljali pod geslom Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!« (Lk 10,27). To su riječi kojima je i bl. Alojzije gradio mostove prema kršćanima koji nisu katolici i rušio zidove prema nevjernicima, osobito prema sljedbenicima komunističke ideologije.
On se nije držao predaja ljudskih, nego je zastupao i provodio zapovijed Božju (usp. Mk 7,7). A to je životno načelo koje je Gospodin Isus danas i nama naložio. Radi ostvarenja zdrave kršćanske snošljivosti u društvu poduzeo je i izveo djela kršćanske ljubavi i pokušao graditi mostove jedinstva prema pravoslavnim Srbima sljedećim pothvatima:
1. Posjetio je i razgovarao u Beogradu s patrijarhom Srpske pravoslavne Crkve Varnavom (1934.).
2. Zaželio je da se pripravnici za svećeništvo odgajaju u molitvi za jedinstvo kršćana. Molitveni dan za crkveno jedinstvo ostvaren je posebnom akademijom 26. svibnja 1935.
3. Podupirao je moralno i potpomagao materijalno udrugu Apostolata sv. Ćirila i Metoda pod zaštitom Djevice Marije za jedinstvo kršćana.
4. Radi očuvanja zdravog duha vjere i poslušnosti odredio je da katolici ne organiziraju niti sudjeluju u prosvjedima protiv Srpske pravoslavne Crkve kad se ona na neprimjeren način 1937. usprotivila potpisivanju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice.
5. Prigodom pastirskih pohoda u župama Zagrebačke nadbiskupije unišao bi u pravoslavnu crkvu u pravoslavnim selima gdje bi ga dočekao brojni narod i pozdravio mjesni župnik.
6. U Pakracu je posjetio bolesnoga episkopa Mirona.
7. Od 1934. do 1940. godine odlazio je i uzvraćao na čestitku za Božić i Uskrs srpskom pravoslavnom mitropolitu u Zagrebu Dositeju.
8. Pri podjeljivanju sakramenta sv. Potvrde veselio se dolasku na objed i pravoslavnog paroha.
9. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata zauzeo se kod vlasti NDH za uhićene i zatvorene vladike SPC ili njihovu rodbinu.
10. Zauzimao se za pravoslavne Srbe čiji je život bio ugrožen. Za više njih tražio je i zaposlenje.
11. Uz pomoć Karitasa i samostana na njegovu inicijativu zbrinuto je 27.215 djece ratne siročadi među kojom djecom su i srpska djeca s Kozare. Žalosno je da se hrvatsku javnost i danas dovodi u zabludu filmom koji je financiralo i Ministarstvo kulture RH o Diani Budisavljević koja je svoju akciju spašavanja djece, ratne siročadi, ostvarila surađujući s nadbiskupom Stepincem, što se u tom filmu potire. Štoviše nadbiskup Stepinac je u svom sefu čuvao njezine albume o spašavanju djece, ratne siročadi.
12. Pobrinuo se da se iz logora u Italiji vrate nepravedno prognani i odvedeni stanovnici iz hrvatskih krajeva, posebno iz Dalmacije, među kojima je bilo muslimana i Srba.
13. Odlučno se usprotivio nasilnim vjerskim prijelazima kako s katoličke vjere u pravoslavnu tako i obratno.
14. S predstavnicima srpskog naroda u Zagrebu zbrinjavao je ratne stradalnike i djecu, ratnu siročad.
15. Zauzeo se za uhićenog mitropolita Dositeja (10.4.1941.) i on je oslobođen pa je od 8. svibnja 1941. živio u Beogradu gdje je u siječnju 1945. i umro.
2. Zaželio je da se pripravnici za svećeništvo odgajaju u molitvi za jedinstvo kršćana. Molitveni dan za crkveno jedinstvo ostvaren je posebnom akademijom 26. svibnja 1935.
3. Podupirao je moralno i potpomagao materijalno udrugu Apostolata sv. Ćirila i Metoda pod zaštitom Djevice Marije za jedinstvo kršćana.
4. Radi očuvanja zdravog duha vjere i poslušnosti odredio je da katolici ne organiziraju niti sudjeluju u prosvjedima protiv Srpske pravoslavne Crkve kad se ona na neprimjeren način 1937. usprotivila potpisivanju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice.
5. Prigodom pastirskih pohoda u župama Zagrebačke nadbiskupije unišao bi u pravoslavnu crkvu u pravoslavnim selima gdje bi ga dočekao brojni narod i pozdravio mjesni župnik.
6. U Pakracu je posjetio bolesnoga episkopa Mirona.
7. Od 1934. do 1940. godine odlazio je i uzvraćao na čestitku za Božić i Uskrs srpskom pravoslavnom mitropolitu u Zagrebu Dositeju.
8. Pri podjeljivanju sakramenta sv. Potvrde veselio se dolasku na objed i pravoslavnog paroha.
9. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata zauzeo se kod vlasti NDH za uhićene i zatvorene vladike SPC ili njihovu rodbinu.
10. Zauzimao se za pravoslavne Srbe čiji je život bio ugrožen. Za više njih tražio je i zaposlenje.
11. Uz pomoć Karitasa i samostana na njegovu inicijativu zbrinuto je 27.215 djece ratne siročadi među kojom djecom su i srpska djeca s Kozare. Žalosno je da se hrvatsku javnost i danas dovodi u zabludu filmom koji je financiralo i Ministarstvo kulture RH o Diani Budisavljević koja je svoju akciju spašavanja djece, ratne siročadi, ostvarila surađujući s nadbiskupom Stepincem, što se u tom filmu potire. Štoviše nadbiskup Stepinac je u svom sefu čuvao njezine albume o spašavanju djece, ratne siročadi.
12. Pobrinuo se da se iz logora u Italiji vrate nepravedno prognani i odvedeni stanovnici iz hrvatskih krajeva, posebno iz Dalmacije, među kojima je bilo muslimana i Srba.
13. Odlučno se usprotivio nasilnim vjerskim prijelazima kako s katoličke vjere u pravoslavnu tako i obratno.
14. S predstavnicima srpskog naroda u Zagrebu zbrinjavao je ratne stradalnike i djecu, ratnu siročad.
15. Zauzeo se za uhićenog mitropolita Dositeja (10.4.1941.) i on je oslobođen pa je od 8. svibnja 1941. živio u Beogradu gdje je u siječnju 1945. i umro.
Rušeći zidove neprijateljstva pružao je ruku suradnje novoj komunističkoj vlasti: Susreo s Titom 4. lipnja 1945. Išao je u sabor u kojem su komunisti vodili glavnu riječ. Na službeni poziv komunističke vlasti otišao je na priredbu u HNK. Došao je na politički miting na Trgu bana Josipa Jelačića. Kad su ga potom pozvali na jednu sportsku priredbu rekao je: „Ne idem. Oni mojom prisutnošću prikrivaju svoje zločine, a ja to ne smijem činiti.“
Istina, on je potirao bezbožnu ideologiju, ali je ljude štitio i molio za njihovo obraćenje. Molio je za Tita, za Manolića, za Blaževića, za sve svoje progonitelje, za svoje stražare u Lepoglavi i u Krašiću. Jedno je grijeh, a drugo je čovjek. Često je govorio i druge poticao na molitvu za neprijatelje: „Mi smo dužni moliti za njih. Ne smijemo im činiti niti željeti zlo, nego moramo moliti za njih da se obrate i nađu put k spasenju duša svojih. Inače ne bismo bili dostojni stati pred Krista Gospodina koji je s križa molio: ‚Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!‘ (Lk 23,34).“
Braćo i sestre blaženi je Alojzije baš darom kršćanske ljubavi liječio rane što su ih donijeli političko nasilje i nacionalističke strasti.
Evo još nekoliko primjera Crkve u „Izlasku“ u Stepinčevo vrijeme: Molio je hrvatske biskupe da dodijele svećenike za Hrvate u Francuskoj, Njemačkoj, Južnoj i Sjevernoj Americi. Pisao je hrvatskim biskupima da prime kojega svećenika od brojnih što ih je nacistička vlast prognala iz Poljske. Osnovao je Komitet za zbrinjavanje i pomoć Židovima koji su pred rasnim progonom izbjegli iz Poljake i Češke.
Molio je biskupe da kojega od 537 prognanih slovenskih svećenika koje je nacistički okupator prognao iz njihovih župa u Sloveniji namjesti u kojoj župi ili ustanovi svoje biskupije. Zatražio je da se Caritas Zagrebačke nadbiskupije uključi u prihvaćanje i povede brigu za 50.000 slovenskih izbjeglica koje je Gestapo protjerao s rodnih ognjišta u Sloveniji. Brinuo se i osobno pridonosio za poljsku i židovsku djecu u domu u Crikvenici koja su se potom smjestila u Malinskoj na otoku Krku. S više okružnica zamolio je svoje vjernike za skupljanje hrane za nežitorodne krajeve ili ratom ugrožena područja osobito na otocima Cres, Hvar i Brač.
Na njegov poticaj odaslani su vagoni hrane, odjeće i obuće u Metković, Omiš, Gata, Čisla, Ostrovicu, Zvečanje, Naklice, Srinjine, Dugopolje i druga mjesta u Dalmaciji koja su partizani i četnici spalili, a narod rastjerali. Bio je spreman pregovarati i s partizanima na područjima koja su oni nadzirali a radi opskrbe svježim kravljim mlijekom djece, ratne siročadi, među kojom su bila i njihova. Hrabro je provodio načela Evanđelja ljubavi prema bližnjemu i postao je graditelj evanđeoskih mostova ljubavi koje nikakva mržnja protivnika Božjih do danas nije porušila.
Često čujemo govorenje da se Crkva otvori ulozi žene u Crkvi. Tomu je bl. Alojzije bio sjajan preteča. U njegovom misijskom apostolatu i pastoralnom iskoraku žene su bile itekako protagonistice Crkve. Sjetimo se tete Nikolaje Mali, koja je zbrinjavala tuđu nerođenu djecu da ne budu ubijena. Uspjela je sanirati par stotina divljih brakova i brinula se za koje tri stotine siromašne i zapuštene djece. Uz njezin rad bl. Alojzije je želio vidjeti angažirane „stotine dobrih, požrtvovnih apostola. Tu bi morali da stupe u akciju svi članovi katoličkih organizacija. I ta dječica postat će jednom odrasli ljudi. A može li se šta dobra očekivati od njih, kad od svoje najranije mladosti nisu oćutjeli niti vidjeli išta dobra. U svakom tom djetetu krije se jedna neumrla duša! Za svako to dijete umro je na križu Sin Božji! Zar se ne isplati da se zauzmemo za njih svim srcem? ‚Zaista Vam kažem, što učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste!‘“
Sjetimo se Terezije Škringer koja je vodila ured za spašavanje i pomoć Židova sve dok Gestapo taj ured nije zabranio, a nju zatvorio u Grazu. Ne zaboravimo službenicu Božju Maricu Stanković, učiteljicu i apostola kršćanske mladeži, koja je zajedno sa svojim susestrama u svjetovnom institutu Suradnica Krista Kralja, svoj život uložila za pravo na kršćanski odgoj djece kršćanskih roditelja. Kao protagonistica Crkve u „Izlasku“, na sastanku 2000 profesora i učitelja u Zagrebu na primjedbu predsjedavajućega koji je u ime bezbožne komunističke ideologije vrijeđao nadbiskupa Stepinca ona je ustala i hrabro rekla: „Ja svjedočim da je neistinito ovo što vi gospodine govorite. Svojim sam očima gledala i po svojoj službi bila blizu događaja koji obeskrjepljuju vaše tvrdnje.“ Mostom mržnje odvedena je u zatvor, osuđena na pet godina zatvora i u tamnici provela niz godina, a „sve teške i bolne“.
S koliko ljubavi je duhovno vodio i pastirski savjetovao s. Amadeju Pavlović, dobitnicu medalje pravednika među narodima zbog spašavanja Židova. Ne smijemo zaboraviti ni s. Bogoljubu Jazvo koja je uz njegovu privolu na bolničkim odjelima Vinogradske bolnice s lažnim dijagnozama zaštitila i sačuvala živote više od 300 Židova i Židovki.
No, čemu duljiti. Stojimo pred svjedokom Evanđelja ljubavi koji je u propovijedi u katedrali, na blagdan Krista Kralja, već 26. listopada 1941., u strahovitom okruženju ratnog meteža i progona, zastupao i branio dostojanstvo ljudske osobe i tražio njenu zaštitu primjenom bratske ljubavi. Reče: „Nastojmo nasljedovati najljepšu Kristovu kraljevsku krjepost, upravo u ovim vremenima, krjepost velikodušnosti i ljubavi prema bližnjemu (a to je svaki čovjek), da ne potonemo svi skupa u pravom potopu mržnje, koja je zahvatila svijet.“
Neka bl. Alojzije i svima nama isprosi takve značajke Evanđelja ljubavi da ni današnja Crkva ne postane Crkva „u šetnji“ nego u „Izlasku“ na misijsko polje rada, vjerna jedino Kristu Gospodinu i vjerodostojna u duhu Evanđelja. Amen.
Ispiši stranicu
