Dva svjetla: Stepinac - Kolbe

Božji ljudi, sveci jednog povijesnog razdoblja, imaju mnogo zajedničkog. Bliski su u načinu djelovanja, u pogledima na život i svijet, otkrivaju pogibelji i opasnosti koje ugrožavaju Božju Crkvu, pronalaze sredstva i načine kako istinu vjere, ljubav prema Crkvi produbiti, proširiti, obraniti. Iako svaki svetac ima svoju posebnu karizmu, ipak ih isti problemi i opasnosti zbližuju.

Sluga Božji Alojzije Stepinac i sv. Maksimilijan su suvremenici. Značajno je kako se podudaraju u nekim događanjima.

Sv. Maksimilijan Kolbe rođen je 8. siječnja 1894. kada Crkva slavi spomen Gospe Brze pomoći, a Sluga Božji Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. kada Crkva slavi Mariju Posrednicu. Sv. Maksimilijan je kršten istog dana kada je rođen, Sluga Božji Alojzije je kršten unutar 24 sata od rođenja.

Sveti Maksimilijan imao je u svom djetinjstvu viđenje dviju kruna, bijele i crvene. Sluga Božji na krštenju dobiva dva znakovita imena: Alojzije, znak netaknute nevinosti koju će sačuvati cijelog života; od djetinjstva su ga nazivali sveti Alojzije. I drugo ime Viktor, koje podsjeća na mučeništva koje će svojim životom, posebno svojom smrću posvjedočiti.

Sveti Maksimilijan umro je 14. kolovoza 1941, uoči Velike Gospe, kao žrtva ljubavi u nacističkom paklu. Sluga Božji Alojzije Stepinac umire uoči Gospe Lurdske, 10. veljače 1960. u komunističkom „paklu“. Sv. Maksimilijan doživio je u Rimu uživo opasnosti masonerije, i utemeljio je sa šest drugova 16. listopada 1917. „Vojsku Bezgrešne“, pobožnu udrugu kojoj je cilj borba protiv neprijatelja Crkve posebno protiv masonerije. Sluga Božji Alojzije doživio je u Rimu sve zlokobne posljedice masonerije i vrativši se u domovinu, kao svećenik i posebno kao nadbiskup, bori se protiv ove opasne i tajne organizacije, paklene družbe, legla nemorala i pokvarenosti, zakleta neprijatelja Katoličke Crkve. Siguran je bio da će masonerija uskoro nestati.

I druga dva neprija telja Crkve zbližuju sv. Maksimilijana i Slugu Božjega Alojzija. Sluga Božji Alojzije veliki domoljub, ljubi svoj narod, spreman je položiti svoj život za vrhunaravnu sreću svoga naroda. On iz dna svoje duše osuđuje nacizam, nacionalizam koji od naroda stvara idol kome se jedinom treba klanjati, gaji mržnju prema svim drugim narodima. Piše Apostolskom nunciju u Beograd 5. srpnja 1935: „Preveliku uvijek bol osjećam poradi nacionalizma krajnjeg gdjegod se u svijetu pojavi, po kojem čovjek čovjeku nije više prijatelj i brat nego postaje vuk, i na budućem Saboru Svete Crkve treba osuditi među prve današnje hereze (zablude) esktremni nacionalizam kao kugu ljudskog roda.“

Drugi neprijatelj je komunizam. Sluga Božji ima pred sobom boljševizam kakav se pokazao u Rusiji, pa u Meksiku i u Španjolskoj u građanskom ratu 1936. U svojim okružnicama, govorima i nagovorima upozorava na njegovu opasnost za Crkvu, za kulturu, za ljudsko društvo.

To je „pogibeljna družba i po ljudsko društvo nadasve opasna“. Naziva ga „krvožedni boljševički zmaj“. Cilj mu je uništenje katoličke vjere, osnova kršćanstva i svih moralnih i vjerskih vrednota. Sluga Božji doživio je sramotni pad nacizma i čvrsto vjeruje da će doći i pad, zalaz crvene zvijezde, pad komunizma, utjelovljenje laži i mržnje, utjelovljenje Sotone. Sredstva borbe protiv zabluda, hereza, neprijatelja svete Crkve sv. Maksimilijan vidi u produbljivanju istina vjere, širenju katoličke štampe, u širenju katoličke vjere misionarskim radom.

I Sluga Božji Alojzije vidi potrebu katehizacije svih slojeva naroda, potrebu katoličkog tiska, potrebu katoličkih misija. Napose je stavljao naglasak na katolički tisak, ističući misao pape Pija X: „Uzalud je graditi crkve, ako nemate štampe.“ Apostolat katoličkog tiska je neizmjerna sila kojom se Crkva može suprotstaviti naletu „crne svemoći“, nemoralnog tiska, kojim se služe Božji neprijatelji i protivnici njegove Crkve da zatruju i razore sve što je istinito, lijepo, sveto u narodu.
Katolički tisak, naprotiv, svjedok je kršćanske istine, autoritativni ovlašteni pedagog, veliki propovjednik.

Posebno katolički dnevnik je kao propovjedaonica među narodom. I dok svećenik propovijeda nedjeljom i na određenom mjestu, određenom broju ljudi, dotle, upozorava Sluga Božji, katolički dnevnik propovijeda svaki dan, na svakom mjestu, svakom čovjeku koji ga čita.

Dobro nam je poznato što je sv. Maksimilijan činio i danas čini preko Vojske Bezgrešne za katolički tisak, za širenje vjere i ćudorednih istina na svim područjima ljudskog postojanja.

Sluga Božji Alojzije učinio je mnogo na području katoličkog tiska, u mogućnostima u kojima je živio i njegove riječi ostaju i danas kao trajni poticaj na zauzeti rad oko širenja i čitanja, upravo apostolskog rada svakog kršćanina na području katoličkog tiska.

Marijin vijek

Sluga Božji u svojim pismima i u svojim razgovorima s vlč. Vranekovićem, krašićkim župnikom, nalazeći se u zatočeništvu u rodnoj župi u Krašiću (1951 -1960), često govori o vremenu, dobu, eri Marijanskoj, koja će sigurno nastupiti nakon pada komunizma, kako je to Gospa obećala u Fatimi.

Kad su Rusi poslali satelit oko zemlje, kada su ostvarili interkontinentalne rakete i posjedovali snažno atomsko naoružanje, u rukama su već držali gotovo trećinu zemlje, mnogi su pomislili, sve je propalo, komunizam će pobijediti. A on iz Krašića piše, 2. rujna 1957: „Čuli ste sigurno ovih dana puno govoriti o boljševičkim i komunističkim interkontinentalnim raketama (...).

Slabići, tu i tamo, u vjeri, lako bi se mogli pokolebati i misliti: sve je izgubljeno, komunizam ide u susret pobjedi! Ti si, hvala Bogu, svećenik vjere, pa se nadam, da ni Tebe ni ostale dobre braće svećenika neće impresionirati ni prestrašiti niti komunističke interkontinentalne rakete, a da nećeš postaviti svoju nadu niti u američke rakete. 'Zavapih k tebi, Bože, rekoh: Ti si uzdanje moje, sigurnost moja u zemlji živih.' Bog i nitko drugi je naša nada i naše ufanje (... ). Ali ime Božje neće srušiti niti interkontinentalne rakete, makar nosile naoružanje svih A, B, K i U bombi na svijetu.“

„Mene ni najmanje ne plaše nuklearne bombe, pisao je dr. Ivi Andresu, 1. svibnja 1954, marijanske godine, tog apokaliptičkog vremena; (...) kao i uvijek mi smo i sada optimisti, i to stopostotni, i bit ćemo i onda, ako bude valjalo položiti život u toj borbi između Boga i Beliala, između dobra i zla. Tako nas uči lsus Krist, koji je kao oporuku ostavio svojim apostolima: „U mene se pouzdajte, ja sam pobijedio svijet!“

Kad je neki prvak komunističke partije rekao kako Katolička Crkva neće još dugo potrajati, jedva 100 godina, Sluga Božji je u pismu, datiranom 2. svibnja 1957., upravljenom dr. Ferdi Fuchsu, zapisao: „Mi dakle nastavljamo svoj križni put, dok god hoće tako Onaj, koji pred nama nosi križ, a to je sam Isus Krist. A ne idemo uzalud tim križnim putem.

Eto, sjećam se, kako su proroci komunizma proricali, da će za decenij, dva, biti likvidirana Katolička Crkva u našoj zemlji. Jučer mi je netko poslao prijevod iz 'The Times', gdje na svoje Sluga Božji u pratnji mons. Nikole Borića i mons. Krešimira Pećnjaka polazi, 29. VI. 1944. u katedralu na Misu svećeničkog ređenja čudo čitam, da je stanoviti prvak KPJ izjavio, da, za to treba dugi rok, možda i sto i više godina. Dotle se već neće znati za prah svih šefova KPJ, ali će Katolička Crkva, to budite sigurni, živjeti i raditi, i ufam se, potpuno pomlađena, a prema riječima psalmiste: 'Obnovit će se kao u orla mladost moja'.“

U pismu jednom svećeniku, 4. srpnja 1957, piše: „Katolička Crkva postoji već blizu dvije hiljade godina, ima božansko jamstvo opstojnosti do konca svijeta. Komunistička partija s mukom broji sto godina, a za sto godina pripadat ćesamo povijesti.“

Profesoru Ivanu Meštroviću, Sluga Božji piše 2. lipnja 1959: „Komunizam niječe Boga i ismjehuje ga i sigurno ga nije zasadio Bog nego đavao, a đavao je izgubio bitku na Kalvariji, i zato će sigurno izgubiti i na Kalvariji mističnog tijela Kristova, koje je Crkva koja danas uzlazi na svoju Golgotu.“

Već godine 1942. govorio je kongreganistima Marijine kongregacije: „Ako tko može i mora biti optimist, a ono sigurno štovatelj Marijin. I Ona, kojaje satrla glavu zmiji paklenoj, ima danas, koliko god treba, snage da satare u prah sve što se diglo protiv Boga i Božjeg poretka u svijetu. To nam daje naslućivati i po svojim objavama u Fatimi. Gore, dakle, glave i srca, drage zbornice i zbornici Marijini!“

„Blizu je pobjeda Marijina, blizu je vijek Marijin, i zasjat će u svem sjaju Kraljevstvo Krista i Kraljice, Presvete Djevice Marije, Kraljevstvo istine i života, pravednosti, ljubavi i mira, za kojim toliko uzdiše čovječanstvo.“ „Ja sam uvjeren, da dolazi vijek Isusa i Marije“, „zlatni vijek“, kako je navijestila Marija, dulje razdoblje mira, kako ga je Gospa obećala.

U svojim pismima piše da se komunizam može nadvladati i bez rata. I poput svetoga Maksimilijana proročki govori: „Uvjeren sam da će se Rusija obratiti i da će lik Majke Božje stajati na Kremlju.“

Sluga Božji kard. Stepinac i sv. Maksimilijan Kolbe

Sluga Božji Alojzije Stepinac upoznao je sv. Maksimilijana Kolbea u svom zatočenju u Krašiću. Imamo osam pisama njegovih naslovljenih na o. Pija Polonija, tada provincijala franjevaca konventualaca Hrvatske provincije.

U prvom pismu, 17. prosinca 1954, Sluga Božji piše: „Primio sam biografiju o. Kolbea preko vlč. Kuharića, upravitelja župe u Sv. Martinu pod Okićem. Ja sam doduše već više stvari pročitao o Kolbeu, ali nijedna nije bila tako opširna ni lijepa kao ova. Srdačna hvala! Nadamo se da nećemo dugo čekati, kad će i o. Kolbe postići čast oltara, na ponos čitave Crkve Božje i na diku Reda konventualaca, kojemu je pripadao. Fiat! Fiat! Neka bude čitavoj Vašoj dragoj provinciji trajni podstrek, da ne strepi nimalo pred progonstvima, koja nas biju, nego da drži pogled uvijek usmjeren prema nebu kao o. Kolbe. Nadam se, da se s njime zajedno raduje već i pokojni o. Teofil Han, moj supatnik iz Lepoglave.

Upravo čitam kod jednog benediktinskog autora tumačenje jednog pasusa iz evanđelja: 'Zadaća je apostolskih muževa i to da poučavaju narod, ne samo riječima božanskog nauka nego i sjajnim primjerom života. Zbog toga, svećenik, božanskom ljubavi oplemenjen svim će silama uznastojati da Crkva bude goruća i svjetleća.'

Tu je opomenu, kao što vidimo savršeno shvatio o. Kolbe, poučavajući narod ili bolje, svjedočeći izvrsnim primjerom ljubavi prema bližnjemu, u vrijeme, kad je mržnja, reć bi, preuzela vlast na zemlji. Kakva pouka!

Želim čitavoj Vašoj provinciji, da ju prožme duh o. Kolbea, duh neizmjerne ljubavi prema Bezgrešnoj Majci Božjoj, duh ljubavi prema nesretnim bližnjima.“ Istoga dana pisao je vlč. Kuhariću: „Ja sam, uistinu, već čitao mnogo članaka o patru Kolbeu, ali bit će mi draga i ova biografija. Čini se da nije daleko dan kad će i p. Kolbe uzići na oltar. Bit će to nova potvrda kako je Crkva Kristova plodna majka svetaca.“

Sluga Božji se u svojim propovijedima služio primjerom sv. Maksimilijana. Tako u jednoj propovijedi tumači primjerom sv. Maksimilijana koji se predaje kao žrtva ljubavi da spasi život oca obitelji, Kristovu žrtvu na križu prinesenu za spas čovječanstva.

Sluga Božji je mnogo trpio u zatočeništvu u Krašiću. Smrtna bolest Vasquez (policitemia), s drugim pripadajućim bolestima, ljudski govoreći nanosili su mu nepodnosive boli. A on je sve to podnosio, uključujući i danonoćni nadzor policije, s posvemašnjim duševnim mirom i optimizmom.

Taj optimizam osjeća se i u pismu napisanom patru Piju, 25. travnja 1955: „Nadam se, da ste svi vedra duha, kao što je ostao vedar, nasmijan Vaš o. Maksimilijan Kolbe, i onda, kad je valjalo poći u ćeliju smrti. Sve će proći, Crkva Božja će ostati.“
I to se osjeća u sljedećem pismu, 21. siječnja 1959, o. Poloniju: „Srdačna hvala na molitvama! One me drže uspravno kraj sve bijesne mržnje progonitelja, kojima nastojim prema slabim silama zlo uzvratiti dobrim moleći za njih, kako nas je učio Krist Gospodin. Straže dan i noć pred kućom po dvojica, u stopu za stopom ako bih pošao na šetnju. Tako prošle nedjelje, kad sam nakon tri mjeseca opet izašao van, do kapele sv. Ivana, da služim poldanu misu, tu je oltar sv. Antuna Pustinjaka kojeg puk štuje kao i sv. Antuna Padovanskog.“

Zatim govori o ustrajnosti i završava: „Želim sebi, dragi o. Polonijo, Vama i svima članovima Vaše provincije, da ne sustanete. Ako bezboštvo udara po nama, udarajmo i mi dalje strpljivo po njemu, jer će se sigurno jednoga dana srozati. Oni ne mogu ništa dok se mi držimo Boga. Koji u to sumnjaju, nisu dostojni da se zovu kršćani, a kamoli katolici kršćani.

Uostalom, nije li baš vama konventualcima dao u najnovije doba i te kakav primjer u tom pogledu vaš veliki subrat, mučenik, žrtva nacističkog zvjerstva? Nije bezboštvo nacizma pobijedila njega, nego on nacistička bezboštvo. Sasvim sigurno proći će tako i drugi 'izmi' koji se ne upiru na Boga nego na sotonu“.

Na čestitku prigodom 25. godišnjice episkopata godine 1959. piše o. Poloniju među ostalim: „... ja sam nosio u srcu slutnju, da se sprema nešto vrlo teška i bolna, kad je između stotina zaslužnijih, sposobnijih i vrednijih svećenika Gospodin Bog nadahnuo moga predšasnika, da upravo mene predloži nakon tolikih pokusa, što ih je bio učinio i usprkos mnogih molbi, da me pusti na miru, jer nemam ni znanje ni iskustva za to odgovorno mjesto, a niti kanonskih godina... Mogao sam tada zavapiti kao nekoć Jeremija prorok: A, a, a, ne znam govoriti, dijete sam! Tek tri i po godine svećenik...

Nakon svega, dugih i strašnih godina, molim Boga samo, neka mi radije dade poginuti kao i Jeremija prorok, nego izdati Božju stvar u našoj domovini i našem siromašnom narodu, kad grabežljivi vuci nasrću na stado Kristova, u Kini, u Češkoj, u Mađarskoj, kod nas. Svuda blistava obećanja za svećenike 'patriote', 'mirotvorce', a iza svih udruženja skriva se sotona da zavede one koje može zavesti, osobito izabrane.“

U jednom od posljednjih pisama u siječnju 1960. Sluga Božji piše: „Na rubu sam groba, ali ni za tren ne sumnjam u pobjedu Crkve Božje, makar i ja trebao vlastitom krvlju natopiti kardinalski grimiz, jer znam tko stoji iza Crkve.“

Taj optimizam nalazi se i u posljednjem pismu što ga je Sluga Božji napisao patru Piju 23. siječnja 1960, dvadeset dana prije svoje svete smrti: „Nadam se da niste klonuli duhom zbog nevolja naše Crkve. To se ne smije nikada dogoditi! Ako danas bezboštvo cvate, ne znači da je njegova budućnost... Pravi put pokazuje Krist. Ako njega budemo slijedili ustrajno, nema sumnje da će Crkva naša opet odahnuti u slobodi.

Sa žalošću moram reći, da ne pokazuju baš odviše vjere svećenici i laici kad sumnjaju u konačni ishod borbe vjere i nevjere, Boga i đavla, makar omjer sila koji put govori u prilog sotone.

O. Kolbe nije sigurno sumnjao u ishod te borbe ni onda, kad je ulazio u ćeliju smrti, da se više nikada živ iz nje ne povrati. Mislim da mu je do neograničenog pouzdanja u budućnost Crkve pomogla ona, koju je toliko štovao, za koju je Bog rekao, na početku ljudske povijesti: 'Ona će ti satrti glavu!'

Držite to pred očima Vi i Vaša redovnička braća, ako bi koga kušala kada snaći napast malodušnosti radi nevolja naše Crkve. Štogod mu se drago dogodilo, ostaje ona: 'i vrata paklena neće je nadvladati'.“

Iz gore navedenih pisama vidi se jasno da sluga Božji Alojzije Stepinac proročki gleda u o. Kolbeu mučenika nacizma, mučenika ljubavi koja uvijek pobjeđuje, gleda u njemu slavu cjelokupne svete Crkve, svjetiljku goreću i svjetleću, sveca naših teških i burnih vremena.

Završavam ovaj kratki prikaz o Sluzi Božjem Alojziju Stepincu sa željom i nadom koju je Sluga Božji izrazio 1954 u pismu o. Piju Poloniju, provincijalu franjevaca konventualaca za o. Kolbea: „Nadamo se, da ne ćemo dugo čekati, kad će i o. Kolbe postići čast oltara, na ponos čitave Crkve Božje i na diku Reda franjevaca konventualaca, kojemu je pripadao. Fiat! Fiat!“

Tim riječima pridružujem i ja svoj u želj u da nećemo dugo čekati kad će i Sluga Božji Alojzije Stepinac postići čast oltara na ponos čitave Crkve Božje i na diku ispaćenog hrvatskog naroda kojemu je pripadao. „Fiat! Fiat!“

Ispiši stranicu