Claude Grbeša: Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji
Izložba fotografija prigodom 75. obljetnice Hrvatskoga hodočašća u Svetu Zemlju, održanog od 9. srpnja do 4. kolovoza 1937. godine, vraća nas u ne tako davno vrijeme, koje se u usporedbi s današnjim tehničkim mogućnostima putovanja i komunikacija čini nečim „crno-bijelim“, davnim i statičkim. Vrijeme u kojemu živimo danas volimo nazivati vremenom brzih odlaženja i dolaženja, vremenom neslućenih tehnoloških mogućnosti – on line stilom života, u kojem mora sve biti „sada i odmah“.
Brojne fotografije, kao i svi drugi popratni materijali i predmeti, koji su nam ostali nakon Hrvatskog hodočašća u Svetu Zemlju 1937. godine, svjedoče da je početkom XX. stoljeća svijest o značenju predočavanja informacije u slici ili pisanoj riječi bila itekako važna, i to ne samo u informativnom smislu, nego još više na sadržajnoj razini. Danas živimo u vremenu koje je označeno hiperproduktivnošću informacija, događaja i rascjepkanih stavova, koji na subjektivnim razinama često ostaju nepovezani i daleko od stvarnosti. Uspoređujući ono što nam je ostalo u baštinu iz prošlostoljetnog hodočašća, s našim ovodobnim hodočašćima, primijetit ćemo da smo danas možda izgubili osjećaj za bitno. Suvremeni način života gotovo da nam ne dopušta, ili mi ne smatramo važnim, staloženi tijek pripreme za pojedine događaje, potrebu unutarnje sabranosti i usmjerenosti na susrete s mjestima koja posjećujemo. Fotografije su od izuma tog načina „memoriranja“ ono što fizički ostaje na zidovima ili u albumima i zbirkama. Danas, kada digitalnim fotoaparatima snimamo tisuće fotografija, rijetki su koji naknadno pronalaze vremena ,,srediti“ fotografije, kako bi ih kasnije mogli upotrijebiti i razaznati gdje, kada i tko je na fotografijama. Nedostaje nam i naknadno vraćanje spomena na proživljene događaje, što su nekadašnji albumi spontano izazivali. Umjesto slaganja albuma, danas fotografije ostavljamo pohranjene na „mrtve“ memorijske kartice i računala. Možda nas pogled na fotografije, materijale i predmete predstavljene na izložbi Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji nostalgična odvede u ona prošla vremena, kada se hodočasnik drugačije pripremao za hodočašće, kretao na put, sudjelovao u hodočašću i drugačije se odnosio prema uspomenama s hodočašća.
„Smatram da su hodočašća i danas vrijedna ponuda, jer pružaju mogućnost povezivanja vjerskih osjećaja, pučke pobožnosti i kršćanskog života u žive izraze crkvenosti. Hodočašća su nešto prirođeno čovjeku, ona povezuju dimenziju čovjeka kao homo religiosus i homo ritualis s onim što kršćanstvo nudi svijetu“, rekao je, između ostaloga, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 15. listopada 2012. u interventu na XIII. redovitoj općoj skupštini Biskupske sinode u Rimu, govoreći o temi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, istaknuvši da se u Hrvatskoj uočava povećanje broja hodočasnika, ,,poglavito među mlađim naraštajima“.
Riječ fotografija nastala je od grčkih riječi: φως (fōs), φωτος (fōtos), – svjetlo + γραφειν (grafein) – pisati. ,,Puštanjem“ svjetla u tamu fotoaparata ispisuje se određeni trenutak ili zbilja fotografiranog predmeta na materijal koji trajno bilježi zapisana. Upravo „svjetlopisi“ vezani uz bl. Alojzija Stepinca ostaju u memoriji hrvatskoga naroda, posebice one poslijeratnih naraštaja nakon 1945. godine, kao nešto posebno „svijetlo“ i „sveto“. Naime s dolaskom komunističke vlasti, koja je na montiranu sudskom procesu ujesen 1946. godine osudila zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, proglasivši ga „državnim neprijateljem“, postala je kažnjivo posjedovanje, a posebice u javnosti pokazivanje bilo čega vezanoga uz Stepinca fotografija, knjiga, ciklostilom umnoženih propovijedi... I nekako se činilo da je malen broj izrađenih i sačuvanih fotografija o Stepincu. Ipak, kako nam to pokazuju izdanja novih knjiga o bl. Alojziju Stepincu te prilozi u glasniku Postulature Blaženi Alojzije Stepinac, sačuvanih fotografija ima zavidan broj. Te fotografije nisu samo svjetlopisi o liku bl. Stepinca, nego su i svjedočanstvo života Crkve u hrvatskom narodu tijekom njegove pastirske službe: od razdoblja kada je bio nadbiskup koadjutor, pa zagrebački nadbiskup, osuđenik komunističkoga režima, utamničeni mučenik u lepoglavskome zatvoru i rodnome Krašiću. Tadašnji „službeni režimski fotografi“, snimajući za potrebe naredbodavaca, učinili su najbolju uslugu hrvatskom narodu, snimivši veliko mnoštvo vjernika koji su 13. veljače 1960. godine, trećeg dana nakon Stepinčeve smrti, došli ispratiti svojega ljubljenog natpastira s odra u zagrebačkoj prvostolnici. Na brojnim fotografijama, osobito onih skupnih, zajedno s nadbiskupom Stepincem, prepoznaju se brojni angažirani vjernici laici koji su sudjelovali u različitim inicijativama koje je njihov natpastir poduzimao, kako bi uistinu u punini živjeli Kristov poziv „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14, 6).
Jedna od takvih, danas bismo rekli „pastoralnih inicijativa“, bilo je i Hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju, tijekom kojega je nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac posvetio oltar u čast bl. Nikole Tavelića. Na tom su hodočašću, kako piše dr. Stepinac 16. rujna 1937. u prigodnoj okružnici, hodočasnici iskusili veliku „milost koju je Gospodin Bog iskazao hrvatskom narodu, da imade ugodnika Božjega, koji je u samom gradu Jeruzalemu, gdje je Isus Krist Sin Božji, umro za spasenje naše na križu, dao kao mučenik život svoj za svetu vjeru“. Cilj hodočašća, osim blagoslova novog Tavelićeva oltara, bio je pohoditi mjesta ,,gdje je Isus Krist Sin Božji, umro za spasenje naše na križu“. Grad Jeruzalem je za kršćane postao simbolom njihove vječne nebeske domovine, do koje prolaze hodočasteći kroz suznu zemaljsku domovinu. Taj grad posebno čuva spomen na Gospodina, koje je ulicama toga grada nosio križ za naše spasenje. Za hrvatski narod posebno je znakovito, što pokazuju fotografije s hodočašća, da je i bl. Stepinac na hodočašću u Jeruzalemu nosio križ ulicama Via Dolorose. Temeljem analize kasnijih povijesnih okolnosti, lako je uočiti kako je Stepinac sa svojim odlučnim stavovima i neustrašivošću nosio križ cijelog hrvatskog naroda, u teškim i sudbonosnim vremenima. Hodočasničko-vjerničko iskustvo iz Isusove domovine bl. Stepinac rado je dijelio s brojnim slušateljima njegovih propovijedi i nagovora, kao npr. u nagovoru sestrama milosrdnicama u Kući matici u Zagrebu 24. rujna 1944., kada je govorio o temi: ,,Ako čovjek duhovno ne napreduje, nazaduje!“, spominjući ruševine grada Balbeka u Siriji.
Veliki drevni križ, koji danas nazivamo Stepinčev križ, nošen je na povratku iz Svete Zemlje ulicama grada Zagreba. Jedno je razdoblje bio čašćen u kapeli Ranjenoga Isusa na glavnome zagrebačkom trgu. Tisuće posjetitelja vidjela su ga u prostorima Stepinčeve spomen-zbirke. Prošle, 2012. godine, tijekom korizmenog vremena, u okviru pastoralne inicijative Misije u gradovima, Stepinčev križ „hodočastio“ je u župe grada Zagreba. „Tim Kristovim znakom pobjede, s obilježjem Stepinčeva života, zagrlit ćemo Zagreb, noseći sve naše potrebe i nakane. Tako ćemo povezati hod od prvostolnice, majke svih crkava Nadbiskupije, do križnoga puta na Cvjetnicu na Ksaveru. S križem i pred križem zajedno želimo moliti i u svome životu dublje otkrivati Krista, koji poziva na obraćenje, na brigu za naše bližnje, na sućut i zauzetost za dobro“, rekao je kardinal Bozanić u homiliji na Stepinčevo 10. veljače 2012. u zagrebačkoj prvostolnici.
Dirljivo je bilo vidjeti kako su vjernici tijekom Misija u gradovima s velikom pobožnošću dodirivali Stepinčev križ poput spasonosne relikvije. Vjerujem da će posjetitelji s velikom pozornošću razgledati izložbu Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji, ponirući u smisao hodočašća u Svetu Zemlju, koje je uistinu upoznavanje Kristove domovine – „petoga evanđelja“. U Godini vjere, kad se intenzivnije vraćamo na izvore vjere, izložba može biti snažan poticaj za ponovno čitanje evanđelja. Sada to možemo činiti s novim žarom, razmatrajući fotografije svetih mjesta Svete Zemlje prožetih svetačkim likom blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Brojne fotografije, kao i svi drugi popratni materijali i predmeti, koji su nam ostali nakon Hrvatskog hodočašća u Svetu Zemlju 1937. godine, svjedoče da je početkom XX. stoljeća svijest o značenju predočavanja informacije u slici ili pisanoj riječi bila itekako važna, i to ne samo u informativnom smislu, nego još više na sadržajnoj razini. Danas živimo u vremenu koje je označeno hiperproduktivnošću informacija, događaja i rascjepkanih stavova, koji na subjektivnim razinama često ostaju nepovezani i daleko od stvarnosti. Uspoređujući ono što nam je ostalo u baštinu iz prošlostoljetnog hodočašća, s našim ovodobnim hodočašćima, primijetit ćemo da smo danas možda izgubili osjećaj za bitno. Suvremeni način života gotovo da nam ne dopušta, ili mi ne smatramo važnim, staloženi tijek pripreme za pojedine događaje, potrebu unutarnje sabranosti i usmjerenosti na susrete s mjestima koja posjećujemo. Fotografije su od izuma tog načina „memoriranja“ ono što fizički ostaje na zidovima ili u albumima i zbirkama. Danas, kada digitalnim fotoaparatima snimamo tisuće fotografija, rijetki su koji naknadno pronalaze vremena ,,srediti“ fotografije, kako bi ih kasnije mogli upotrijebiti i razaznati gdje, kada i tko je na fotografijama. Nedostaje nam i naknadno vraćanje spomena na proživljene događaje, što su nekadašnji albumi spontano izazivali. Umjesto slaganja albuma, danas fotografije ostavljamo pohranjene na „mrtve“ memorijske kartice i računala. Možda nas pogled na fotografije, materijale i predmete predstavljene na izložbi Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji nostalgična odvede u ona prošla vremena, kada se hodočasnik drugačije pripremao za hodočašće, kretao na put, sudjelovao u hodočašću i drugačije se odnosio prema uspomenama s hodočašća.
„Smatram da su hodočašća i danas vrijedna ponuda, jer pružaju mogućnost povezivanja vjerskih osjećaja, pučke pobožnosti i kršćanskog života u žive izraze crkvenosti. Hodočašća su nešto prirođeno čovjeku, ona povezuju dimenziju čovjeka kao homo religiosus i homo ritualis s onim što kršćanstvo nudi svijetu“, rekao je, između ostaloga, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 15. listopada 2012. u interventu na XIII. redovitoj općoj skupštini Biskupske sinode u Rimu, govoreći o temi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, istaknuvši da se u Hrvatskoj uočava povećanje broja hodočasnika, ,,poglavito među mlađim naraštajima“.
Riječ fotografija nastala je od grčkih riječi: φως (fōs), φωτος (fōtos), – svjetlo + γραφειν (grafein) – pisati. ,,Puštanjem“ svjetla u tamu fotoaparata ispisuje se određeni trenutak ili zbilja fotografiranog predmeta na materijal koji trajno bilježi zapisana. Upravo „svjetlopisi“ vezani uz bl. Alojzija Stepinca ostaju u memoriji hrvatskoga naroda, posebice one poslijeratnih naraštaja nakon 1945. godine, kao nešto posebno „svijetlo“ i „sveto“. Naime s dolaskom komunističke vlasti, koja je na montiranu sudskom procesu ujesen 1946. godine osudila zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, proglasivši ga „državnim neprijateljem“, postala je kažnjivo posjedovanje, a posebice u javnosti pokazivanje bilo čega vezanoga uz Stepinca fotografija, knjiga, ciklostilom umnoženih propovijedi... I nekako se činilo da je malen broj izrađenih i sačuvanih fotografija o Stepincu. Ipak, kako nam to pokazuju izdanja novih knjiga o bl. Alojziju Stepincu te prilozi u glasniku Postulature Blaženi Alojzije Stepinac, sačuvanih fotografija ima zavidan broj. Te fotografije nisu samo svjetlopisi o liku bl. Stepinca, nego su i svjedočanstvo života Crkve u hrvatskom narodu tijekom njegove pastirske službe: od razdoblja kada je bio nadbiskup koadjutor, pa zagrebački nadbiskup, osuđenik komunističkoga režima, utamničeni mučenik u lepoglavskome zatvoru i rodnome Krašiću. Tadašnji „službeni režimski fotografi“, snimajući za potrebe naredbodavaca, učinili su najbolju uslugu hrvatskom narodu, snimivši veliko mnoštvo vjernika koji su 13. veljače 1960. godine, trećeg dana nakon Stepinčeve smrti, došli ispratiti svojega ljubljenog natpastira s odra u zagrebačkoj prvostolnici. Na brojnim fotografijama, osobito onih skupnih, zajedno s nadbiskupom Stepincem, prepoznaju se brojni angažirani vjernici laici koji su sudjelovali u različitim inicijativama koje je njihov natpastir poduzimao, kako bi uistinu u punini živjeli Kristov poziv „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14, 6).
Jedna od takvih, danas bismo rekli „pastoralnih inicijativa“, bilo je i Hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju, tijekom kojega je nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac posvetio oltar u čast bl. Nikole Tavelića. Na tom su hodočašću, kako piše dr. Stepinac 16. rujna 1937. u prigodnoj okružnici, hodočasnici iskusili veliku „milost koju je Gospodin Bog iskazao hrvatskom narodu, da imade ugodnika Božjega, koji je u samom gradu Jeruzalemu, gdje je Isus Krist Sin Božji, umro za spasenje naše na križu, dao kao mučenik život svoj za svetu vjeru“. Cilj hodočašća, osim blagoslova novog Tavelićeva oltara, bio je pohoditi mjesta ,,gdje je Isus Krist Sin Božji, umro za spasenje naše na križu“. Grad Jeruzalem je za kršćane postao simbolom njihove vječne nebeske domovine, do koje prolaze hodočasteći kroz suznu zemaljsku domovinu. Taj grad posebno čuva spomen na Gospodina, koje je ulicama toga grada nosio križ za naše spasenje. Za hrvatski narod posebno je znakovito, što pokazuju fotografije s hodočašća, da je i bl. Stepinac na hodočašću u Jeruzalemu nosio križ ulicama Via Dolorose. Temeljem analize kasnijih povijesnih okolnosti, lako je uočiti kako je Stepinac sa svojim odlučnim stavovima i neustrašivošću nosio križ cijelog hrvatskog naroda, u teškim i sudbonosnim vremenima. Hodočasničko-vjerničko iskustvo iz Isusove domovine bl. Stepinac rado je dijelio s brojnim slušateljima njegovih propovijedi i nagovora, kao npr. u nagovoru sestrama milosrdnicama u Kući matici u Zagrebu 24. rujna 1944., kada je govorio o temi: ,,Ako čovjek duhovno ne napreduje, nazaduje!“, spominjući ruševine grada Balbeka u Siriji.
Veliki drevni križ, koji danas nazivamo Stepinčev križ, nošen je na povratku iz Svete Zemlje ulicama grada Zagreba. Jedno je razdoblje bio čašćen u kapeli Ranjenoga Isusa na glavnome zagrebačkom trgu. Tisuće posjetitelja vidjela su ga u prostorima Stepinčeve spomen-zbirke. Prošle, 2012. godine, tijekom korizmenog vremena, u okviru pastoralne inicijative Misije u gradovima, Stepinčev križ „hodočastio“ je u župe grada Zagreba. „Tim Kristovim znakom pobjede, s obilježjem Stepinčeva života, zagrlit ćemo Zagreb, noseći sve naše potrebe i nakane. Tako ćemo povezati hod od prvostolnice, majke svih crkava Nadbiskupije, do križnoga puta na Cvjetnicu na Ksaveru. S križem i pred križem zajedno želimo moliti i u svome životu dublje otkrivati Krista, koji poziva na obraćenje, na brigu za naše bližnje, na sućut i zauzetost za dobro“, rekao je kardinal Bozanić u homiliji na Stepinčevo 10. veljače 2012. u zagrebačkoj prvostolnici.
Dirljivo je bilo vidjeti kako su vjernici tijekom Misija u gradovima s velikom pobožnošću dodirivali Stepinčev križ poput spasonosne relikvije. Vjerujem da će posjetitelji s velikom pozornošću razgledati izložbu Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji, ponirući u smisao hodočašća u Svetu Zemlju, koje je uistinu upoznavanje Kristove domovine – „petoga evanđelja“. U Godini vjere, kad se intenzivnije vraćamo na izvore vjere, izložba može biti snažan poticaj za ponovno čitanje evanđelja. Sada to možemo činiti s novim žarom, razmatrajući fotografije svetih mjesta Svete Zemlje prožetih svetačkim likom blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Mons. Nedjeljko Pintarić
Ispiši stranicu
