Alojzije Viktor Stepinac: Pisma iz sužanjstva
Sluga Božji Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i kardinal Svete Rimske Crkve, predstavlja se u ovoj knjizi „Pisma i z sužanjstva“ kao sužanj radi Krista. On sam je o tome rekao: „Mi smo ovdje u opsadnom stanju. Sve pokušavaju, da nam slome živce: pojačali su straže, opljačkali župnika već drugi put, teroriziraju vjernike na svakom koraku, prijete sad s ovim sad s onim .“ ( 30. lipnja 1954.)
Slično je napisao i u pismu od 23. travnja 1955.: „Nije teško pogoditi zašto sve to. Ali, kao i sve mjere do sada, ostavljaju nas i ove mirne i pune pouzdanja u Gospoda. Ako kaže - 'nodum venit hora mea - još nije došao moj čas', kao ono u Kani Galilejskoj, ne znači da ta hora uopće neće doći. Doći će sigurno, kao što je siguran i Bog na nebu, i za to mirno ponavljamo svoju devizu: 'In Te, Damine, speravi, non confundar in aeternum! - U Tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka!' I dok ponavljamo svoju devizu, molimo istodobno Gospodina, da Njegov čas bude svima ljudima na spas, bilo da su nam prijatelji, bilo da nas prate neugasivom mržnjom.“
Od tisuća pisama kojima je on kao pastir poučavao i podržavao progonjeni Božji narod svoje Zagrebačke nadbiskupije i vjernike Crkve u hrvatskom narodu ovdje se čitatelju predstavlja izbor od 180 pisama. Ta su pisma nastala u teškim vremenima. Ona otkrivaju njegovu nadu u konačnu Božju pobjedu i kršćanski optimizam kojima je okrijepljen jačao druge.
Ova zbirka pisama koja je zasužnjen i nevino osuđen i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio raznim naslovnicima: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te Kristovim vjernicima laicima, svjedoče o njegovoj postojanoj vjeri i vjernosti Isusu Kristu do smrti. U tim pismima on govori o nadnaravnom podrijetlu Crkve, Kristovoj ustanovi svećeništva, sakramentu Euharistije, blaženoj Djevici Mariji, obitelji kao domaćoj Crkvi gdje se za zemaljski i vječni život odgajaju buduća pokoljenja, o dostojanstvu ljudske osobe, auktori tetu zasnovanom na Bogu Stvoritelju i Otkupitelju čovjeka. U pismima prosuđuje i događaje u svijetu te ocjenjuje progone koji ma je vlast nastojala oslabiti i svojim političkim ciljevima podrediti Katoličku crkvu.
Nastala iz žive vjere, ova su pisma izvorno, vlastitom rukom napisana, svjedočanstvo Sluge Božjega. Pisma nam približuju, kako sam to i u pastirskom pismu u povodu stote obljetnice rođenja Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca istaknuo, „njegovu uzornu apostolsku osobu, njegovo životno djelo i njegovo patničko svjedočanstvo za čast i prava Božja kao i za dostojanstvo i prava čovjekova na Bogu utemeljena.“ (Najsvjetliji lik Crkve Božje u H rvata, br. 3)
Sadržaj ove knjige predočuje čitatelju kako je nadbiskup Alojzije Stepinac vršio svoju službu, nasilno odvojen od svojega stada. On moli i strpljivo trpi. Značajno je za njega upravo to strpljivo podnošenje poniženja i progona jer se ne prepušta malodušju, već „vatrenim riječima potiče naslovnike, osobito svećenike, na vjernost Kristu i Crkvi i na nepokolebljivu nadu u pobjedu Božje stvari. Ta su pisma bila osobito jaka kad je svim svojim auktoritetom uvjeravao i hrabrio svećenike da se najodlučnije odupru svim pritiscima vlasti da stupe u tzv. svećenička udruženja. U njima je on gledao veliku neprijateljsku zamku koja dovodi u pitanje katolicitet i jedinstvo Crkve, a to je za njega bila najsvetija stvar.“ (Najsvjetliji lik., br. 26).
U sadržaju ovog epistolarija naša Crkva prepoznaje teško razdoblje u kojem je pred bezbožnim pritiscima i protivljenjima pružila svjedočanstvo svoje ljubavi prema Bogu i opredjeljenje za neraskidivo jedinstvo s Rimskim Biskupom i Svetom Stolicom. Zahvaljujući žrtvama biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i tolikih vjernika, osobito žrtvi kardinala Stepinca, ona je ostala složna, jedinstvena i vjerna. Budući da je ova pisana baština našega Sluge Božjega stvorena na biblijskom temelju i na ovome našem tlu, vrijedi je čitanjem bolje upoznati i promotriti jer zavređuje da za Crkvu u hrvatskom narodu bude „spasiteljski putokaz i svjetionik“. (Najsvjetlji lik, br. 35).
Kao t reći nasljednik sluge Božjega Alojzija Stepinca na stolici zagrebačkih nadbiskupa radujem se što naša Crkva i javnost može po sadržaju pisama koja je Sluga Božji napisao za vrijeme krašićkog sužanjstva upoznati njegovu svetost i mučeništvo. Neka to njegovo svjedočanstvo bude zalog našem rastu u kršćanskoj vjeri, pouzdanju i ljubavi na pragu trećeg tisućljeća kršćanstva.
U Zagrebu, na blagdan sv. Josipa Radnika, 1. svibnja 1998.
Mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
(Predgovor knjizi)
Ispiši stranicu
