Svjedočanstvo mons. Nikole Borića, dano 5. srpnja 1979.

(…) S ustašama nije se slagao, pa je često došlo do sukoba. Nadbiskup je morao često ustati na obranu crkvenih i čovječanskih prava, pa kod povrede tih prava ustao predstavkama, a kad to nije koristilo ustao je javno u propovjedima, kako je to prigodom progona Židova u propovijedi pred katedralom prigodom bistričke procesije.

Tada Nijemci oficiri ustali proti Stepinca, dapače opet se govorilo , da će Stepinac morati dati ostavku. Ali Stepinac je i dalje neustrašivo propovijedao (…).

Za vrijeme rata velika je bila bijeda i glad u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Narod formalno umirao od gladi. Svećenici tamošnjih župa prodavali su zavjetno crkveno zlato i kupovali hranu za izgladnjeli narod. U Hrvatskoj i Slavoniji prilično se živjelo. Da se pomogne bijednom narodu u tim krajevima, nadbiskup Stepinac određuje, da Karitas nadbiskupije zagrebačke sakuplja po svim župama u Zagrebačkoj nadbiskupiji i hranu šalje u ove siromašne krajeve.

Na taj način sakupio lijepi broj vagona i neki su svećenici, jer je tamo bilo ratno područje uz pogibelj vlastitog života otpremali hranu u te krajeve. Nadbiskup Stepinac vidio je bijedu djece, koja su u ratu izgubila svoje roditelje, pa se preko Karitasa brinuo i za smještaj i uzdržavanje te djece.

Udovicama, koje su ostale bez svoje djece i muževa, dijelio je preko Karitasa sve što je bilo moguće. A kako je bio osobno karitativan podijelio je sve svoje potrebnima, a sam je oskudijevao, ili zadovoljio se s najmanjim. Isto tako zauzimao se za progonjene Židove.

Kad su Židovima oteli starački dom, nadbiskup Stepinac daje za smještaj staraca jednu kuću u Brezovici, a zagrebačkog rabina skriva u nadb. dvoru kroz pola godine. Jednako je zaštićivao i pravoslavce i pojedince i čitave skupine.

Pod konac rata na preporuku nadbiskupa u mojoj kuriji držao sakrivenu pravoslavku ženu ministra Šuteja, koja je imala biti izručena za taoca, otpremljena u Jasenovac i streljana.
 

Ispiši stranicu