Okružnica nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941.

Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da se i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?

Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!
I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu ? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. »A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris – Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja « (Ps 117, 23).

No, dok vam danas progovaram iz ovih starodrevnih dvorova, u sjeni ovog starodrevnog hrama, tog nijemog svjedoka naše hrvatske povijesti, ne govorim vam samo kao sin hrvatskog naroda, nego još više kao predstavnik svete Crkve. Govorim vam kao predstavnik one Božje institucije, koja je nikla u krilu vječnosti i kojoj je svršetak u vječnosti u sasvim posebnom značenju te riječi. Kao predstavnik one Crkve, koja je »firmamentum et columna veritatis – stup i tvrđa istine« (1 Tim 3, 15) i koja se nije bojala i na moja usta reći istinu, gdje je trebalo, i ako je nažalost njezin glas često ostajao » glas vapijućega u pustinji « (Iv 1, 23).

Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam, da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.

Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas »dati Bogu Božje«, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.

No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje·i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva, koja već dvije hiljade godina gleda previranja u historiji svijeta, vjekovni je svjedok, kako »regnum de gente in gentem transferetur propter injustitias et injurias et contumelias et diversos dolos«, kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara (Sir 10, 8). Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.

Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske.
Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskoga naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: »Verbum Dei non est alligatum – riječ Božja nije (nikada) svezana« (2 Tim 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću »opportune, importune, arguere, increpare, obsecrare in omni patientia et doctrina« et cum omni apostolica libertate – u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću (usp. 2 Tim 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom. Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske.

Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara Božjega podižete ruke k »Ocu zvijezda«, »od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon« Jak 1, 17), da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi Njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj!

Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, jer »ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva« (Ps 127, 1).
Crkva Božja nikad se nije gubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i država. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!

U vezi s time određujem, da se u nedjelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati spomenute svečanosti. A u koliko komunikacijone prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče Prvostolne crkve zagrebačke, to ću dan odrediti u sporazumu s državnim vlastima.

U Zagrebu, 28. travnja 1941.

Ispiši stranicu